Hrvati AMAC | Free Zvonko Busic Petition | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Hrvati AMAC

 

Maja Runje: pozdravni govor

 

Maja Runje: Pozdravni govor, Okupljanje prijatelja ZVONKO BUŠIĆ – VLASTITA SLOBODA ZA DOSTOJANSTVO SLOBODNIH LJUDI, Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb, 6. studenog 2005.

Dragi Zvonko,

imaš pravo kad kažeš da je sloboda duševna potreba.

Duša doduše stanuje u našem tijelu, no stalno bi u prostranstva, u širinu, u slobodu. Nije čudo, jer ona je od Duha, trajno mu se nastoji pridružiti. Duša je u našem dahu, a duh u dahu vjetra. U lelujanju, treperenju, vijorenju, silini – dok ruši kuće, jasenje, lađe na otvorenom moru ili se pak smiruje u blagi šapat. Dok svojim vrelim dahom suši neplodnu zemlju, ili pak zavitla pa po njoj lije plodonosnu vodu od koje niče bilje. … Krene iznutra, iz dubine, iz tišine, iz mira … nabuja, uzhuhta, neodoljivo, pa začujemo šum … prodoran, u kretanju, uvijek u kretanju … kako otvara sva vrata. Sva … A duša s njim leti i radosno treperi …

Tijekom 10., 11. i 12. rujna 1976.1 –  u vrijeme vašeg pothvata – “Vjesnik” na prvim stranicama izvješćuje o govoru druga D. na velikom mitingu o beskompromisnoj borbi Saveza k. protiv neprijatelja socijalističkog razvoja i napretka, druga R. protiv neprijatelja samoupravnog socijalizma, o otvaranju Skupa nesvrstanih  i uspjesima politike nemiješanja, o izložbi Pionirske organizacije o socijalističkom odgoju mlade generacije, o komemoriranju prve godišnjice rušenja južnoameričkog socijalističkog predsjednika A. te imenovanju jedne ulice njemu u čast sa strane predsjedništva CK SKH, te o govoru predsjednika T. na jednom drugom mitingu, o nutarnjim i vanjskim neprijateljima, slabom radu u privredi i pokušajima rehabilitacije najokorijelijeg klerikalizma.

Slobode je u našoj mladosti bilo tako malo! Ovi neobični i dugački izrazi metaforika su potmulih ograničavanja i nasilja, nad ovim ili onim, nad starim zajedničkim dobrima i novom zajedničkom perspektivom, nad ljudima, nadasve nad pojedinim čovjekom!

No, tko je tu trebao biti krajnje hrabar i oduprijeti se, u otvorenoj borbi, s lošim izgledima? 

Na vrlinu hrabrosti, zlorabljenu u velikim i lošim sukobima, ponekad legne sjena nečeg prejakog i anakronog.  No, kakav se život može voditi bez hrabrosti?  Ta ona mu daje mogućnost da razapne luk između bespomoćnosti i moći!  Savjest i nada su joj razlogom. Ona je dragocjena sposobnost kojom odmjeravamo između praznine i odgovornosti, pouzdanje da će se tuga prometnuti u radost2 a nemoguća svakodnevica u svijet čudesne obzirnosti -  našim djelima i odlukama naše savjesti.

Imao si, Zvonko, puno hrabrosti!

Izgnanstvo Te nadahnulo na jaki pokret. Izlazak Ti je bio plan.

A  sloboda?

Tridesetu godinu si na robiji. Svoju  slobodu uložio si u našu.

Sada je na nama da procijenjujemo između pravednog i nepravednog.

Pravedno je da dođeš svojima,  kući, u zavičaj, tamo gdje si proveo djetinjstvo i mladost jer,  kako si nedavno pisao,  ništa na ovom svijetu ne može tako osvježiti naše duše i toliko nas animirati kao poznata i draga mjesta zavičajnog podneblja, pa su stoga još u davna vremena veliki umovi i poznavatelji duša bili u pravu kada su trajno progonstvo čovjeka iz njegova  naroda i domovine uspoređivali sa smrtnom kaznom … te su mnogi radije izabrali smrt nego progonstvo, iako su u tuđini, što se tjelesnih potreba tiče, mogli raskošno ili dosta udobno živjeti.

A kad opet budeš koračao puteljcima svoje mladosti, pomozi nam još da misao o slobodi dovedemo do kraja - jer tko bi to mogao znati bolje od Tebe!  Nikada je naime nije dovoljno! Sada bismo htjeli i onu najveću: da zgasne svaki strah pred vremenom, da pouzdanje nikada ne sprhne pred stvarnošću …

Slobodu sanjamo skupa s Tobom. San lebdi u sniježnoj noći nad Tvojim putem kojim u batama prerano krećeš u školu u Imotski …

Lijepa li je! Lijepo ju je već i slutiti, vidjeti je  tek pomalo … gdje se na nas smije … i nosi nas vječnom carstvu. Zv´jezda i visina …3

Dragi Zvonko, stojimo uz Tebe.

Skupa s Tobom čeznemo za Tvojim zavičajem i  … slobodom …

1“Vjesnik”, 10.9.1976.:Vis, govor Stane Dolanca; Beograd, Hotel Jugoslavija, otvaranje Skupa nesvrstanih; Ljubljana, govor Mitje Ribičića; “Vjesnik”, 11.09.1976.: Zagreb, otvaranje izložbe Pionirske organizacije o socijalističkom odgoju mladih; “Vjesnik”, 12.09.1976.: Jesenice, govor Josipa Broza Tita;  Zagreb, Jovo Ugričić (član predsjedništva CK SKH) i predstavnik socijalističke partije Čilea, komemoriranje pada Allendea.

2Ev. Ivan

3Izidor Poljak, stihovi iz pjesme U osvit (Ognjevi duše, KS Zagreb, 1996.).

Program je bio divan i odlicno je uspjelo
Pozdravni govor je citao Dragan Despot i to je bilo SUPER
.

Copyright @2003 - 2005 Hrvati AMACum.

                   

JULIENNE EDEN BUSIC` 


Pismo Zvonka Busica, 2004

Zvonko Busic, supruga i Bruno Busic:

Moram priznati da sam se ne samo žarko nadao, nego sam bio gotovo uvjeren da ću vam u ovogodišnjem pismu konačno moći javiti dan mojega izlaska iz zatvora. Predviđao sam da bi to moglo biti negdje u prvoj polovici iduće godine. Naime, na 5. svibnja ove godine mene je saslušao jedan istražitelj američke Komisije za odpust saveznih zatvorenika. Prije saslušanja, na moju zamolbu, dvojica viših zatvorskih službenika, koji su s mojim slučajem prilično dobro upoznati, dali su istražitelju svoje izjave o mome besprijekornomu ponašanju u ovomu zatvoru. Kao službeni svjedok ovaj je zatvor zastupala i nazočila cijelomu saslušanju jedna osoba, koja je zadužena za moju kartoteku, i koja je također o meni dala vrlo pozitivnu izjavu.

Saslušanje je trajalo skoro dva sata, jer se je istražitelj zaista zanimao za čitavi slučaj i njegovu pozadinu i detaljno me o svemu propitivao. S obzirom da je cijeli razgovor sniman, on je ne samo pokazivao razumijevanje za moju situaciju, nego je u nekoliko navrata izrazio i čuđenje, da se mene još uvijek drži u zatvoru. Posebno kada se ima u vidu, da mi je ovo prva kazna i da je moj sudac nekoliko puta urgirao kod Komisije, da me odpuste, te da se je Jugoslavija već davno raspala i da su svi ostali iz moje grupe odpušteni još prije petnaest godina. Pri kraju saslušanja naglasio je, da će se on o svemu još raspitati i svu dokumentaciju pregledati, i tek onda centralnoj Komisiji napisati svoje nalaze, obrazloženje i preporuku za moje odpuštanje. Rekao je da će mu za to trebati odprilike mjesec dana, a Komisiji, vjerojatno, dodatni mjesec, tako da bih najdalje koncem srpnja trebao primiti službenu odluku. Dodao je da bi me, po njegovu mišljenju, mogli uskoro odpustiti, jer da ne vidi što bi se u iduće dvije godine moglo izmijeniti pa za moje daljnje zatočeništvo nema nikakve potrebe niti kakva smisla, ali da, ipak, o svemu tome konačnu odluku donisi Komisija.

Za razliku od formalnih procedura na brojnim prijašnjim saslušanjima na kojima su istražitelji bili ukočeno službeni, a ponekad i očito arogantni, s ovoga saslušanja ponio sam prilično dobar dojam, a istražitelj me se dojmio kao vrlo razborit, iskren i objektivan čovjek. Kada sam kasnije to spomenuo dvojici zatvorenika koje je on istoga dana saslušavao, obojica su mi rekli, da je na njih vikao kao na pse i da nije pokazao niti trunka razumijevanja. Te njihove izjave još više su povećale moj optimizam, a kada mi je osoba koja je nazočila mome saslušanju kazala, da ju je istražitelj kontaktirao i rekao, da je Komisiji poslao izvještaj na dvadeset stranica, u kojemu je preporučio da me se odmah odpusti, ja sam bio gotovo uvjeren da ću primiti vrlo povoljno rješenje. Znajući da odbijenice obično brzo dođu, moj je optimizam rastao kako je više vremena prolazilo. Konačno, skoro punih pet mjeseci nakon saslušanja od Komisije sam primio kratak i nepodpisan odgovor – odbijenicu, u kojem piše samo to, da ću opet biti saslušan u srpnju 2006. godine, t.j. šezdeset dana prije nego navršim punih 30 godina robije. Opsirnije