Hrvati AMAC | Free Zvonko Busic Petition | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Hrvati AMAC

 

Zvonka Busic

 

P i s m o

Zvonko Bušić  –  Allenwood, Pennsylvanija, SAD, Studeni 2005.

Cijenjeni vancouverski Hrvati i dragi prijatelji!

Evo je još jedan Božić na pragu i još jedna godina primiče se svomu koncu. Vjerujem da u vašim srcima već naslućujete ono tajanstveno raspoloženje koje nam uvijek iznova donose sveti Božićni blagdani i nadam se da će vam se i ovoga Božića razbuditi one lijepe i nezaboravne uspomene iz djetinjstva i mladosti te da će vam ta sjećanja oživjeti slike zavičajnoga podneblja, rodne kuće i dragih roditeljskih lica, rodbine i prijatelja. Znam da ta i takva sjećanja u naša srca unose više tuge nego radosti, ali to je ona gorko-slatka tuga kojoj je pravo ime nostalgija. U nas je u tuđini ta nostalgična tuga za davnim Božićima i dalekim zavičajem posebno duboka, a robijašu je ona, vjerujte mi, još i dublja i mnogo jača. Mogu vam reći da su mi svih ovih zatvorskih godina baš za vrijeme Božićnih dana najjače drhtale grudi dok sam u mislima šetao starim stazama moje mladosti. Ponekad su mi ta sjećanja bila toliko živa i prizori tako jasni da bi me obuzeo dojam, da je moj duh doista ostao u Gorici, da tamo još uvijek čuva drage uspomene i strpljivo čeka da se nakon dugih i napornih lutanja svijetom i tijelo povrati svomu izvorištu. Vrlo je zanimljivo da upravo ta duboka nostalgična tuga najbolje napuni moje tjelesne baterije i tako mi obnovi i fizičku snagu bez koje bi vjerojatno moja životna lađa već davno potonula.

T r i d e s e t i   B o ž i ć   u   z a t v o r u

Štovani vancouverski Hrvati i Hrvatice, vama je dobro poznato da je ovo moj trideseti Božić u zatvoru. Budu li se američki vlastodršci pridržavali svojih vlastitih zakona, iduće bih godine trebao biti odpušten. Prije dosta godina u kanadskomu gradu Vancouveru nekoliko je mojih starih prijatelja došlo na ideju da se pred Božić u toj hrvatskoj zajednici meni u čast priredi jedan banket s ručkom. Time su htjeli pokazati svoju pažnju za moju žrtvu i ujedno mi pružiti moralnu i materijalnu pomoć. Također su tom prigodom uz domaće jelo i piće okupljenim vancouverskim Hrvatima željeli evocirati sjećanja na one davne dane i teške godine kada su hrvatski prognanici diljem svijeta na razne načine pokušavali našu narodnu stvar pokrenuti s mrtve točke. Bilo mi je drago kad sam čuo da za pripremanje toga prvoga banketa nije manjkalo dragovoljaca, da je uprava Hrvatskoga kulturnoga centra rado i besplatno ustupila dvoranu, da su vrijedne kuharice pokazale svoju marljivost i umijeće, i da su velikim brojem uzvanika i sami organizatori bili ugodno iznenađeni. Računajući, da će se na tomu ručku naći možda dvadesetak mojih bližih prijatelja i poznanika, ja sam tada poslao samo jedno kratko pozdravno pismo. Međutim, kada sam primio izvješće o izvanrednu uspjehu banketa, bio sam, dobro se sjećam, ne samo ugodno iznenađen, nego i buboko u srcu ganut i na sve vas vrlo ponosan.

Stjecajem okolnosti izgledalo je da bi svaki sljedeći banket mogao biti zadnji, jer su se stalno ukazivali neki novi i dosta uvjerljivi znaci da me Amerikanci planiraju izručiti u Hrvatsku. Kako su godine prolazile i novi Božići dolazili, vi ste se, dragi prijatelji, na ovomu ručku nastavili okupljati i tako ste stvorili lokalnu tradiciju koja je danas poznata mnogim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta i domovine. Naime, mene je vaša pažnja i solidarnost uvijek nanovo pokrećala iz mrtvila i toliko inspirirala, da sam, pišući vam pozdravna pisma, uspijevao podpuno nadvladati zatvorsku apatiju. Tako su za svaki sljedeći banket moja pisma postajala i duža i sadržajnija. S vremenom su ih i po drugim hrvatskim zajednicama počeli umnožavati i na raznim prigodama dijeliti, a čuo sam da su onâ od zadnjih nekoliko godina čitana i na brojnim iseljeničkim radio postajama i tiskana u nekim domovinskim časopisima. Iz Zagreba su mi pisali, da su s mojim prošlogodišnjim pismom vancouverskim Hrvatima neki bili toliko impresionirani da su kopije pisma prilagali uz Božićne darove i tako dostavljali svojim prijateljima.

P i s m a   č i t a j u   h r v a t s k i   s t r a d a l n i c i

Međutim, meni je posebno drago da su ta pisma čitali brojni hrvatski stradalnici, oni koji su zbog Hrvatske patili i koji i sada pate, tj. dugogodišnji prognanici i politički zatvorenici te znani i neznani branitelji domovine i heroji domovinskoga rata. Naročito me raduje da su ih čitali Hrvati koji su, braneći svoj narod, postali invalidi, i oni koji su vršeći tu časnu patriotsku dužnost stjecajem okolnosti završili u zatvorima. Ti ljudi su svojoj vlastitoj smrti u oči gledali i na svojim teškim i trnovitim putovima doista upoznali što su bol i tuga. Zato ne mogu dovoljno naglasiti koliko me raduje, da sam i s njima podijelio neke od svojih misli i osjećaja, jer znam da će me upravo oni najbolje razumjeti. Također sam uvjeren da ti ljudi imaju veliko srce i veliku ljubav i da se zato mnogi od njih brzo očaraju i lako razočaraju. Tada se mnogima u srce ušulja gorčina i tako se njihova velika ljubav zna pretvoriti u isto tako veliku srdžbu i mržnju, a takva mržnja može najjačega čovjeka vrlo lako izluditi i uništiti.

Doista su tajanstveni putovi Božji i zato nitko i nikada ne će saznati niti može saznati, zašto su ponekad tako ogromne razlike u sudbinama ljudskim. Svima mojim užim prijateljima dobro je poznato, da ja najviše cijenim one životne lekcije iz kojih sam naučio da su vlastite patnje i osobna stradanja ne samo najveći izvori mudrosti i dubokih spoznaja, nego i to, da se kroz velike muke i agonije teških kušnji i poraza čovjekova duša mora pročistiti i oplemeniti, ili će sasvim oboliti. A oplemeniti se mogu samo oni patnici koji prestanu kukati nad svojom sudbinom i svoje patnje prihvate kao najbolje učiteljice i obgrle ih kao svoje osobne prijateljice. Tako će oni ne samo mnogo bolje razumjeti život, nego i drugim ljudima puno lakše opraštati, a tek tada će u njihovim velikim srcima ljubav definitivno i trajno nadvladati samouništavajuću mržnju.

Iskreno govoreći, ja bih bio sretan ako moja pisma samo malo olakšaju tešku sudbinu jednomu jedinomu hrvatskomu ratnomu invalidu ili zatvoreniku, jer ako upalim i najmanje svijetlo u samo jednoj izmučenoj duši, i moje osobne patnje time dobivaju još veći smisao. Kadgod umire častan i dobar čovjek, ne samo da umire sretno, nego on u svome životu može podnositi i najteže patnje i stradanja sve dok vjeruje da mu patnje imaju smisao i da nisu uzaludne. S druge pak strane, takav je čovjek nezadovoljan i nesretan i s najudobnjim životom bez smisla. Bilo to kako mu drago, dobro je da su me pozdravna pisma za ovaj banket povezala s brojnim drugim Hrvatima, naročito s onima koji se doista pokušavaju oduprijeti sadašnjim materijalističkim vremenima i toj prokletoj hektici današnjega života.

Nedavno su mi neki vrlo učeni Hrvati pisali, da ih je moje prošlogodišnje pismo vancouverskim Hrvatima potreslo i potaknulo da preispitaju svoje vlastite prioritete i iz sasvim novoga kuta promotre svoje osobne živote. Također su nekoliko mojih novih prijateljica u Zagrebu prošloga ljeta meni u čast organizirale vrlo uspješan koncert, a evo su te iste prijateljice ovih dana priredile veličanstvenu kazališnu predstavu. Nisam ih pitao da li je vancouverski ručak i njima dao ideju da me tako lijepo i dostojanstveno počaste, ali sam im pisao da se ja kao seljački sin nekako nelagodno osjećam da me u glavnomu hrvatskomu gradu časte tako visokim kulturnim manifestacijama.

Dakle, ideja koju je prije dosta godina u vašoj zajednici pokrenulo nekoliko mojih starih prijatelja već je i na drugim stranama urodila dobrim i neočekivanim plodovima. Zasluge i za te plodove pripadaju svima vama, jer da nije bilo vancouverskih banketa do danas bi moja zatvorenička apatija toliko jačala da me, vjerojatno, nitko više ne bi uspio pokrenuti iz mrtvila. Danas vam mogu reći da sam se prvih nekoliko godina morao doslovce natjerati da bih vam napisao pozdravno pismo, jer jednostavno sâm sebi ne bih mogao oprostiti da sam se oglušio na toliku ljudsku pažnju i hrvatsku solidarnost. Pisanje mi je kasnije ne samo bolje išlo od ruke, nego su se upravo natjecale misli koje sam iskreno i od srca s vama želio podijeliti. U takvu sam raspoloženju također napisao nekoliko drugih pisama i tako uspio odgovoriti na makar jedan dio pristigle pošte. Tako ste mi vi, dragi prijatelji, vašom solidarnošću i velikom moralnom podporom ne samo pomogli nadvladati moju tmurnu zatvorsku apatiju, nego ste i postali moj forum preko kojega sam uspostavio vezu s vrlo zanimljivim ljudima i podijelio pregršt misli i osjećaja s velikim brojem Hrvatica i Hrvata diljem svijeta i domovine. Na svemu tomu svakomu pojedinačno i svima skupa prijateljski i ljudski i hrvatski od srca zahvaljujem.

S m r t   m a j k e

Svi ste vi vjerojatno čuli da je prošle žime umrla moja majka. Svoju je dušu ispustila u zoru na Valentinovo, dok je nad Goricom svitao divan sniježni dan. Rekli su mi da je to svanuće bilo dosta slično onomu od skoro prije pola stoljeća kad me je ona zabunom u ponoć odpremila u školu, o čemu sam pisao za prošlogodišnji banket. Prijatelji dragi, moram vam reći da me je odlazak moje starice majke vrlo teško ožalostio i raztužio. Samo nekoliko dana prije njezine smrti rekao sam joj kako mi je uvijek govorila, da će me živa dočekati, a ona je kroz plač uzvratila, da me je čekala i čekala, ali da ja nikako nisam dolazio, te da je došlo njezino vrijeme za odlazak. Vjerujem da sam u tri iduća dana prolio više suza, negoli u proteklih trideset godina. Ne zato što je ona umrla, jer umrijet ćemo svi, nego zato što nam, eto, ne bijaše suđeno još jedamput se vidjeti i zagrliti. Ipak, u toj tugi bilo mi je drago da je moj oproštajni govor na vrijeme stigao i da ga je u prepunoj goričkoj crkvi nad njezinim mrtvim tijelom pročitao jedan od svećenika.

Cijenjeni vancouverski Hrvati i Hrvatice, znam da ste skoro svi rođeni i odrasli u ona možda najteža vremena u povijesti našega naroda i da ste većinom seljačka djeca iz siromašnih i kršnih krajeva. Zato vam je, kao i meni, dobro poznato pod kakvim su životnim uvjetima svoje tegobne živote živjeli naši roditelji, te kakve su sve muke mučili i brige brinuli dok su nas na noge podigli. Kad god se sjetim djetinjstva i mladosti, pred menom se ukažu slike mojih trudbeničkih roditelja koji su doista uvijek nešto radili, osim kada su spavali i kada su se Bogu molili. Kolikogod su naši očevi od zore do sutona radili teške i naporne poslove, čini mi se da su u mnogim vidovima životi naših majki bili još mučniji i još tegobniji. Kao što se sjećate, očevi su makar nedjeljom i svetkovinama običavali navratiti u seosku krčmu, malo se opustiti, zapjevati ili neku igru zaigrati, dok bi majke i tih dana imale pune ruke posla. Međutim, doista je teško i zamisliti kako su tek gorki i tegobni bili životi naših ratnih udovica, koje su bez ikakve državne pomoći same obavljale sve poslove i svoju siročad odgajale. Kad se sve to ima na umu, lako je razumjeti zašto lik majke zauzima posebno mjesto u srcima naših ratnih i poratnih naraštaja i zašto nam zadrhte grudi kad god se sjetimo naših majki. Sumnjam da je itko od nas roditeljski dug podpuno odplatio i u istoj mjeri svojim roditeljima vratio ljubav za ljubav. Zato bi pri svakoj uspomeni na roditelje svi mi trebali zastati, prignuti naše glave i Bogu se pomoliti za njihove duše.

Dobro se sjećam kako sam prije nekoliko godina u zatvorskoj sobi za posjeta pitao svoju Penelopu, da li je, odkako mi je otac umro, moja majka puno tužnija. Julie mi je odgovorila, da se u tomu vidu lako zamijeti velika promjena, ali da je vrlo zagonetno kako ona svoju tugu uspješno prikriva, naročito kad joj u posjet dođu neki moji znanci i prijatelji ili kad kod nje po prvi puta navrate razni prolaznici i znatiželjnici. Tada ona svima pripovijeda manje više iste priče i drži se tako junački i dostojanstveno da doista ostavlja dojam vrlo hrabre i nepokolebive žene.

Dok sam to slušao pade mi na pamet priča o jednoj spartanskoj ženi, koja je prije skoro punih dvadesetipet stoljeća za obranu svoje domovine žrtvovala vlastitoga muža i jedinoga sina. To sam odmah pripovjedio svojoj Penelopi i zadužio je, da tu povijesnu priču, jedne zgode kad njih dvije budu same,  pripovjedi mojoj meteri. Evo me i sada, dragi prijatelji, obuze želja da tu priču i vama pripovjedim makar u kratkoj verziji.

M a j k a   S p a r t a n k a

Početkom petoga stoljeća prije Kristova rođenja perzijski je kralj s vojskom od preko sto tisuća bojovnika krenuo prema Grčkoj, s namjerom da sve grčke državice osvoji i priključi ih svomu velikomu imperiju. Dok su se u Ateni političari nadmudrivali i vijećali što bi se moglo i trebalo učiniti, spartanski je kralj Leonida pripremio briljantnu strategiju kako spasiti Spartu i cijelu Grčku. Naime, on je odabrao samo tristo ratnika i odlučio ih odvesti u Termopilski tjesnac, da bi tu dočekali silnu perzijsku vojsku i borili se dok svi ne izginu. Kad se je Spartom proširila vijest da je kralj odlučio sa svojih tristo bojovnika poginuti u Termopilama i kad su se saznala imena tih kandidata smrti, nastala su razna nagađanja po kojem je ključu Leonida birao borce za tu herojsku smrt. Po mnogim je verzijama u Sparti bilo dosta sposobnijih, boljih i spremnijih ratnika i svi su se u čudu pitali, po kojima je to kriterijima kralj pravio svoj izbor, a kralj se je samo smiješio i nikomu nije htio kazati. Tako se u centru pažnje našla jedna žena, jer je kralj odlučio na taj put bez povratka povesti ne samo njezina muža, nego i njezina sina jedinca. Ona se je potužila kraljici i kroz suze je pitala, zašto jedino ona mora obadvojicu žrtvovati, kad Sparta ima na tisuće vrsnih ratnika. Kad je kraljica to prenijela kralju, Leonida joj je rekao da tu gospođu pozove u goste na večeru. Nakon večere kralj joj je u privatnomu razgovoru rekao sljedeće:

-- Draga gospođo, nitko ne zna niti smije saznati po kojem sam ključu ja birao bojovnike s kojima idem u smrt. Povjerit ću to jedino Vama, jer sam čuo da kukate i tužite se da Vi najviše morate žrtvovati. Ja ratnike nisam birao po njihovu junaštvu, po njihovim vojničkim vještinama niti po njihovoj hrabrosti, nego po hrabrosti, karakteru i dostojanstvu njihovih majki, njihovih žena i sestara. Danas su grčke države nesložne i slabe da bi se mogle obraniti od toliko nadmoćnijega neprijatelja. Zato sam odlučio s nekolicinom Spartanaca u Termopilima presusresti neprijateljsku vojsku i pokazati joj da smo spremni za borbu i da rado umiremo za domovinu. Možda će to obeshrabriti Perzijance, ali se još više nadam da će naša žrtva dignuti moral i ohrabriti ljude ne samo u Sparti, nego u svim grčkim kraljevstvima, tako da se uzmognu složno suprotstaviti neprijatelju i poraziti ga. Zato je najvažnije da nakon naše smrti naše majke, naše žene i sestre ne plaču u javnosti, nego da se dostojanstveno drže i uzgorito hodaju pod suncem. Ja vrlo dobro poznajem cijelu vašu obiteljsku lozu i zato sam računao da ćete Vi biti najbolji primjer ostalim majkama i udovicama i da baš Vi zaslužujete posebnu čast i svima postanete uzorom hrabre majke i ponosne udovice. Draga gospođo, samo Vi znate da li sam pogriješio.

Još u pola kraljeva izlaganja nije više bilo ni traga suzama, a na kraju žena je uzdignute glave i ozarena lica gotovo uskliknula: Vaše Veličanstvo, niste pogriješili i budite sigurni da sunce nikada više ne će vidjeti suza u mojim očima, i tiho dodala da će kad bude sama, za sinom i mužem plakati u mraku. Ostatak priče upisan je zlatnim slovima u povijesti Sparte i cijele Grčke, jer su se Leonidina predviđanja ostvarila. Perzijanci nisu pokorili Grčku. Čuo sam da i danas, 25 stoljeća nakon toga proslavljenoga spartanskoga boja još uvijek stoji spomenik Leonidi i njegovim ratnicima, na kojemu piše: «Putniče, ako ideš u Grčku, reci njima dolje da smo mi ovdje svi pali za njihovu slobodu».

O p r o š t a j   od   L e a v e n w o r t h a

Dragi prijatelji, znam da ste i vi u Vacouveru saznali za moju prekomandu, tj. da sam polovicom lipnja premješten iz Kansasa u Pennsylvaniju. Sagrađen prije desetak godina ovaj je zatvor smješten samo dvadesetak milja od moga svojevremena prebivališta u Lewisburgu tako da su mi ovdašnje vrijeme i godišnja doba već dobro poznati.

Nekoliko dana prije odlaska iz stoljetnoga Leavenworthskoga zatvora salijetale su me razne misli i pomiješani osjećaji. Iako sam u ovim duhovnim pustinjama uglavnom živio dosta povučenim i samotničkim životom, ipak me je kroz moje zatvorske godine sreća namjerila na desetak vrlo produhovljenih, zanimljivih i inteligentnih zatvorenika. U njih sam, nakon brojnih i žučnih polemika te dugih rasprava i uvjeravanja, obično pronalazio razumijevanje i prijateljstvo. Bit ću neskroman i pohvaliti se, da je nakon razmjenjivanja naših životnih iskustava, znanja, ideja i pogleda na svijet, uglavnom moj svjetonazor prevladavao, ali moram reći da sam i ja od njih, također, vrlo mnogo naučio. Slučaj je htio da sam u Leavenworthu imao trojicu takvih prijatelja, s kojima sam stjecajem okolnosti po raznim zatvorima skoro punih dvadeset godina zajedno robovao. Pri odlasku svaki mi je od njih na svoj način zaželio sretan povratak domovini. Pred nekoliko mnogo mlađih zatvorenika jedan je moj stari pajdo drhtavim glasom rekao, da je po svemu sudeći ovo naš konačni i definitivni rastanak i da se vjerojatno nikada više ne ćemo zajedno prošetati po istomu zatvorskomu krugu. U tom su trenutku svima nama oči zasuzile i doista je bio dirljiv za naše mlade poznanike i vrlo čudan prizor, kada su pred njima suze pustili ti čuveni i tolike godine kaljeni robijaši.

S t r a h   i   s a m o ć a

Inače zatvorska prijateljstva su dosta hazardna, jer koliko god prijatelj prijatelju može u nuždi puno pomoći, isto tako čovjek može i svoj vlastiti život izgubiti ako odlučno stane na stranu odkrivena cinkaroša, ili u zaštitu nepažljiva i neodgovorna prijatelja. Tu je, također, stalno prisutna mogućnost da jedan od njih bude iznenadno premješten ili odpušten, a kad se to dogodi, oni drugi je obično tužan i izgubljen sve dok si ne nađe novoga prijatelja. To je uglavnom stoga što većina zatvorskih prijateljstava nastaje zbog straha i zbog dosade, tj. da se čovjek osjeća sigurnije i da ima nekakvo društvo, jer su, posebno u strožim zatvorima, ljudima strah i samoća doista najveći neprijatelji. Kad bi mi pošlo za rukom moje zatvorske prijatelje pojedinačno izmjeriti na nekoj psihološkoj vagi, uvjeren sam da bi svi oni, pored duhovne živosti i veće naobrazbe, pokazali makar još jednu zajedničku crtu: svi su po prirodi vukovi – samci. Možda je ta njihova karakteristika za me bila najvažnija, jer mi je intuicija govorila da će takvi ljudi moju veliku potrebu za samoćom ne samo lako razumjeti, nego i respektirati. Što se tjelesnoga osiguranja tiče, mi smo po svim strogim saveznim zatvorima i pojedinačno imali vrlo dobru reputaciju, i mogli smo kad je god to ustrebalo na brzinu formirati svoj čopor i tako obeshrabriti bilo kakvu bandu siledžija.

N o v i   z a t v o r   A l l e n w o o d

I u mom novomu prebivalištu imao sam jedan vrlo uzbudljiv susret s prijateljem iz mojih prvih robijaških godina. Došao je do moga bloka oslanjajući se na dvojicu mladića, jer ima velikih zdravstvenih problema i mora se služiti invalidskim kolicima. Reče mi da je požurio čim je čuo da sam stigao i da mu je bilo neugodno, da nakon tolikih godina na susret sa starim prijateljem dođe u kolicima. Ja sam ga poslije u njegovim kolicima često puta vozao po zatvorskomu dvorištu. Pripovijedao mi je kako je nekoliko godina proveo na slobodi i zašto se nada da bi ga uskoro opet mogli odpustiti. Davno kad sam ga upoznao, bio je relativno mlad čovjek pun snage i života, a sada vidim da ga samo ta nada drži na životu.

Zanimljivo je, kad god zatvorenike premještaju u druge zatvore, njihove reputacije, kao u filmovima o divljem Zapadu, uvijek stignu na nova odredišta mnogo prije nego se oni tamo pojave. Tako sam se ja već prvoga dana ovdje morao izrukovati makar sa stotinu zatvorenika, a neki od njih su čak znali koliko sam dana putovao. Mnoge poznajem iz prijašnjih godina i drugih zatvora, a ostali su bili njihovi prijatelji s kojima su me željeli upoznati. Zapazio sam da se nekako neugodno osjećaju oni koji su u međuvremenu bili odpušteni i u samo nekoliko mjeseci zaradili novu kaznu i vraćeni u zatvor. Oni pak koji su na slobodi proveli makar godinu dana, smatrali su to svojim velikim uspjehom i govorili da im je to bila najbolja i najljepša godina u životu. Zapravo svi stariji robijaši su taj začarani krug makar nekoliko puta prošli, a ja sam dugo i dobro poznavao jednoga, koji je u svojoj pedesetgodišnjoj zatvorskoj karijeri četrnaest puta kažnjavan i trinaest puta odpuštan iz zatvora. Pripovijedao je, da je u tih pedeset godina samo četrdeset mjeseci proveo na slobodi i da će ga po svemu sudeći ovoga puta u mrtvačkom sanduku iznijeti iz zatvora.

Dragi prijatelji, dopustite da vam napišem i par riječi o mojemu putovanju i s vama podijelim neke dojmove o mome novom prebivalištu. Putovao sam tri dana, dok sam na putu čekajući transport, proveo ukupno dvanest dana. Meni je posrećilo da sam dosta brzo stigao na odredište, dok su poslije neki moji poznanici na istomu putu i po istim samicama preko dva mjeseca čekali na transport. Većinu udaljenosti preletio sam zatvorskim zrakoplovom, dok sam se autobusima vozio u tri navrata samo po nekoliko sati. Jedan mi je dan bio posebno naporan, jer sam nakon neprospavane noći punih četrnaest sati proveo s lisicama na rukama i na nogama. Također sam imao lanac oko pojasa, za koji su kroz neku vražju kutiju svezane lisice tako da su čovjeku ruke na trbuhu sasvim ukočene i da čovjek mora dobro prignuti vrat da bi mogao pojesti svoj mizerni sendvič. Takav način vezanja zaveden je prije desetak godina, a namijenjen je uglavnom za bjegunce i tzv. opasne zatvorenike. Mene s tim posebnim tretmanom još uvijek časte zbog mojega bijega iz zatvora od prije osamnaest godina. Ipak, kad je zatvorski autobus krenuo prema stotinjak kilometara udaljenomu uzletištu, ja sam na lance sasvim zaboravio i bio vrlo ushićen od uzbuđenja, da nakon sedam godina iza visokih zidina Leavenworthskoga zatvora mogu makar par sati gledati vanjski svijet i život. Kako je kansaska ravnica vrlo monotona, ja sam uživao gledati ljude kako sjede pred svojim kućama ili uređuju okućnicu, kako rade na poljima i vozikaju se u svim pravcima, kako se djeca igraju i kako konji i krave bezbrižno pasu, te kako je raznobojno cvijeće strateški raspoređeno po zelenim pašnjacima.

Međutim, moj pogled su najviše privlačila razna stabla koja u ovim predjelima ne čine nikakvu šumu, nego su se nekako združila u osrednje i male grupe ili parove. Poput svjetionika na morskim grebenima tu i tamo ima i sasvim osamljenih stabala s velikim zelenim krošnjama. Računam da moraju imati vrlo duboke i dosta široke korijene, jer inače ne bi mogli odoljeti jakim vjetrovima koji često zavijaju kansaskim ravnicama.

Od dvadesetak Leavenworthskih zatvorenika u autobusu za kansasko uzletište, ja sam jedini s odredištem – Allenwood.  Zrakoplov u koji ulazimo velik je i mi popunjavamo sva prazna sjedala. Računam da nas ima preko tristo i očito je da su zastupljene sve nijanse boja kože, sve dobi i svi uzrasti. Gledam te svezane ljude i razmišljam o njihovim sudbinama, što su sve počinili i kako su dospjeli na ovaj tužni transport. Meni je već poznato da je Savezni tranzitni centar u glavnomu gradu Oklahome sagrađen na samomu uzletištu i da će nas izravno sa zrakoplova kroz tunel sprovesti u zatvor. Naime, prije točno sedam godina na putu za Leavenworth tu sam proveo nekoliko dana i dobro se sjećam da me se taj Centar dojmio kao nekakva svemirska postaja iz filmskih fantazija. Tada su u punomu zrakoplovu osim mene samo još dvojica drugih zatvorenika preko lisica nosili crne kutije pa su nas trojicu odmah rasporedili po samicama, a ostale su smjestili u velike dvorane s krevetima. Čistoća je bila bezprijekorna i sve uredno raspoređeno, odmjereno i zapakirano. Stražari su bili vrlo škrti na riječima, imali su gumene rukavice i kretali se brzo i ukočeno tako da su ostavljali dojam svemirskih robota. Tu sam po prvi put u životu spavao na papirnim jastučnicama i plahtama od papira. Sve sam te anomalije shvatio tek nekoliko godina poslije.

Naime, pet-šest mjeseci prije mog ondašnjega dolaska u jednoj je od samica Tranzitnoga centra pronađen obješen o krevetnu plahtu mlađi bijelac čija je kazna bila samo tri godine. Po službenoj verziji, on je smješten u samicu jer je ošamario jednoga od stražara. Šest godina poslije na civilnomu sudu ustanovljeno je, da ga je zbog toga šamara grupa stražara odvela u samicu i u njoj ga tako dugo i brutalno tukla da je podlegao udarcima. Kada su shvatili da su prešli sve granice i da je čovjek mrtav, objesili su ga i razglasili da je on sam sebe objesio. Izgleda da je cijeli slučaj službeno bio toliko zataškan da, unatoč dvjema autopsijama i nevjerojatnosti službene verzije, istina nikada ne bi izišla u javnost da obješeni čovjek nije imao brata odvjetnika koji je slučajno imao dobra istražiteljskoga novinara za prijatelja. Ta su dvojica upornih ljudi, nakon punih pet godina istrage i prikupljanja dokaza, protiv Saveznoga zatvorskoga sustava uspjeli podići tužbu za umorstvo. Kada su na prekršajnomu sudu izgubili parnicu, jer se nitko nije usudio svjedočiti, oni su s istim dokazima tužbu uložili na civilnomu sudu. Tek prije desetak mjeseci čuo sam da su na toj parnici dobili odštetu od dva milijuna i osamsto tisuća dolara. Kada sam ovoga puta stigao, Tranzitni centar mi se više nije činio tako bizarnim. Također sam sada spavao u pamučnim plahtama, što neki tumače da upravu više ne briga ako se svi zatvorenici povješaju.

Kada se nakon monotonije Kansasa i Oklahome zrakoplov počeo spuštati prema glavnomu gradu Pennsylvanije par kilometara ispod mene odjedamput se ukaza brdovita i doista lijepa ponorama. Pennsylvanija je vrlo bogata šumovitim brdima i brežuljcima, zelenim poljima i uvalama kroz koje vijugaju bezbrojne rijeke i rječice. Autobus je vozio kroz brojne gradiće i naselja, preko nizova brežuljaka i uz tokove raznih rijeka. Nažalost, to je bio moj najnaporniji dan i bio sam ne samo vrlo iscrpljen, nego imao i glavobolju, a i ruke su mi zbog pritegnutih lisica bile dosta natekle. Čini mi se da je za ta tri-četiri sata vožnje moj duh zaboravio tijelo jer sam, unatoč tjelesnim neugodnostima, doista uživao gledati bogatu panoramu Pennsylvanije. Tu i tamo moju su pozornost privlačili ljudi koji su u čamcima plovili rijekom ili plandovali pod nekim stablom uz obalu. Najviše su bili u parovima, ali sam vidio i samaca i nekoliko grupica. Gledajući kako se ti ljudi lijepo zabavljaju, pitao sam se da li su doista zadovoljni i sretni u životu, ali je vrlo zanimljivo da im ja nisam baš ni malo zavidio.

Odmah po dolasku u ovaj zatvor zapazio sam mnogo bolji tretman i pomislio da je to zato što se mojoj robiji primiče kraj ili zato što su mnogi iz uprave svojevremeno radili u Lewisburgu pa me odtamo dobro poznaju. Kasnije sam ustanovio da je ovdašnja cijela uprava vrlo profesionalna, da su i stražari nekako puno pitomiji i da se svakoga zatvorenika tretira onako kako on svojim ponašanjem zaslužuje.

Brzo se je proširila vijest, da od svih zatvorenika i službenika u ovom zatvoru, ja imam najduži neprekinuti staž, a izgleda da mi zato i jedni i drugi pridaju posebnu pozornost. Iskreno govoreći, mene to samo dodatno uznemiruje, jer me zbog toga i zbog moje komunikativnosti često traže za posrednika. Za razliku od svih zatvora u kojima sam boravio, u ovomu je čak i po jakim kišama i snijegu zatvorenicima dopušteno šetati po dvorištu. Ovdje su kiše dosta česte i za razliku od mene, većina ljudi ih ne voli, tako da kad god dobro kiši ja obično potpuno sam šetam po dvorištu.

R a z g o v o r   s   n o ć n i m   n e b e s k i m   p u t n i c i m a

Ono što mene posebno raduje je to, da se s mnogih prozora na ćelijama, a naročito s nekih mjesta u dvorištu, dobro vide okolna šumovita brda, a vide se i vrhovi nekoliko stabala ispred samoga ulaza u zatvor. S obzirom da i u večernji suton možemo šetati zatvorskim krugom, ovdje sam, nakon više od dvadeset godina, prvi put vidio Mjesec, koji mi se pun sjaja smiješio s mračna neba kao stari i dobro poznati prijatelj. Nekoliko sam puta vidio i jedan planet koji se sjajio poput neke zvijezde iz naše galaksije. Mislio sam da je Venera, ali su mi rekli, da je to Mars, jer se navodno Mars upravo sada najbliže primakao Zemlj i da ga se noću može lako vidjeti. Bez obzira o kojemu se planetu radi, gledajući ga, kao i divni čarobni Mjesec, bio sam doista ushićen. Tako nadahnut, razmišljao sam o domovini i nezaboravnim noćima moje mladosti i divio se nebeskim čudesima. Nažalost, i za vedrih noći vidlljivost zvijezda spriječavaju velika i bliještava zatvorska svijetla. Ima dosta dobrih znakova da ovdje ne ću provesti cijelu zimu, a ako se i te nade izjalove, barem znadem da ću uživati u dolazećim snijegovima i povremenim razgovorima s tim noćnim nebeskim putnicima.

Dragi prijatelji, još davno sam negdje čitao, da na vrhu nekog brda preko kojega su stari Rimljani izgradili cestu ima jedan usamljen grob na kojemu se i danas može pročitati nadpis: «Putniče, uvijek imaj na umu da ono što si ti sada i ja sam nekada bio, a ono što sam ja sada i ti ćeš uskoro biti».

Ne samo da ta jednostavna poruka ni nakon tolikih proteklih stoljeća nije ništa izgubila na svojoj važnosti, nego je upravo današenjemu modernomu čovjeku u ovomu materijaliziranomu svijetu najpotrebnija, da se što češće prisjeti te poruke o prolaznosti ljudskoga života. Bez obzira gdje i kako živjeli, svakoga od nas ponekad salijetaju razna pitanja bez odgovora i pritiskaju nas crne i teške misli o našemu vlastitomu životu i subini. Pitamo se, kakve smo sve prilike propustili u životu i gdje smo promašili, a gdje pogriješili, da li smo se pošteno i ljudski držali prema svojim roditeljima, rodbini i prijateljima, i da li smo svoj dio doprinijeli za naš narod i domovinu. Jer samo se tako možemo našim predcima odužiti i potomke zadužiti da nam ne zaborave grobove i da se Bodu pomole za naše duše. Obično nakon buđenja u gluhim noćnim satima dolaze nam takve i slične misli i ne dopuštaju nam ponovno zaspati, nego u nama bude uspomene iz prošlosti i potiču razna pitanja o budućnosti. Takve misli zbog svojih dubina omogućju nam s visine čist pogled na čitavi tok naše životne rijeke, od njezina izvora do ušća. Te misli, koje se ponekad u gluho doba noći vrte po našoj glavi, zapravo su naše spoznaje o prolaznosti ovozemaljskoga života i strah pred neizbježnoj fizičkoj smrti.

P o v r a t a k   k   s e b i

Pažljivi promatrači zapažaju da je današnji svijet prezasićen tjelesnim užitcima i materijalističkom stranom života i da mnogi ljudi već traže put natrag k sebi u svojoj duhovnosti. Duboko sam uvjeren da ovaj stvoreni svijet može shvatiti samo produhovljeni čovjek i da samo takav čovjek može pronaći smisao života i svoju vlastitu ulogu na ovomu svijetu. Također sam uvjeren da će se u vrlo skoroj budućnosti ljudi po cijelomu svijetu početi masovno vraćati svojim narodnim korijenima, svojim kulturama i duhovnim vrijednostima svojih predaka. Time će u svima uveliko ojačati pripadnost obiteljskoj lozi, lokalnoj zajednici, svomu narodu i svojoj domovini. Tako će ljudi mnogo lakše prihvaćati prolaznost ovozemaljskoga života, jer će postati svijesni da u njima živi čitava prošlost i da će oni kroz svoju djecu i kroz svoja djela živjeti i u budućnosti. Tada će im također biti jasno da je duhovna i kulturna pripadnost svomu narodu puno jača od fizičke pripadnosti, i spoznat će da su razne obiteljske loze samo grančice i grane, a pojedinačni ljudi tek listići na prastaromu narodnomu stablu. Bez obzira na svoju veličinu, svako narodno stablo na svoj posebni način doprinosi različitosti i šarolikosti čovječanstva čineći tako život ne samo raznovrsnijim i mnogo zaimljivijim, nego i ovaj svijet puno ljepšim i bogatijim. Doista se narode svijeta može usporediti s raznim stablima, a generacijske smjene s proljetnim prolistavanjem i jesenskim opadanjem lišća. Bez obzira na dužinu pojedinačna života, nitko ne će umaknuti smrti, makar se neki danas ponašaju kao da nisu smrtnici. Ponavljam, takvima je najpotrebnije što češće se prisjetiti da će uskoro morati umrijeti, i da će i oni koji njih isprate na zadnji počinak za kratko vremena biti ispraćeni od novih smrtnika.

Znam da danas ima dosta ljudi koji javno nastupaju kao internacionalisti i građani svijeta, ali mi je vrlo teško povjerovati da se oni i privatno tako osjećaju. Ne znam da li njihovo srce zaigra kad na nekim športskim natjecanjima netko od njihovih sunarodnika osvoji prvo mjesto ili kada nacionalna reprezentacija postigne veliku pobjedu, ali bih makar jednu od takvih osoba volio upitati – kada na Dan mrtvih otiđe na groblje, da li zaplače na bilo kojemu grobu ili se, pak, uputi grobovima svojih bližnjih i dragih. Jasno je da sve živo i mrtvo pripada ultimativnoj realnosti svijeta, ali je, također, jasno da sve nas naša narodna stabla povezuju s tim svijetom. Za svakoga čovjeka njegov je narod najbolja poluga koja ne samo uveličava njegovu snagu, nego i njegov doprinos pohranjuje u svoju povijesnu škrinju na trajno čuvanje. U toj su škrinji pohranjeni doprinosi svih proteklih naraštaja, i sve dok živi taj narod, u nju će svoje doprinose nadodavati i svi budući naraštaji. Samo te i takve spoznaje mogu dovoljno rastjerati one crne misli koje svakoga čovjeka progone ponekad u gluhim i usamljenim noćima. Samo osjećaji duboke ukorijenjenosti u svomu narodu mogu čovjeka osloboditi straha pred neumoljivoj smrti.

Svi hrvatski rodoljubi trebaju uvijek biti Bogu zahvalni, da je naš narod u ono sudbonosno vrijeme domovinskoga rata imao neustrašivo i sposobno vodstvo i da je konačno uspio uspostaviti svoju vlastitu državu. Tako je među narodima svijeta i naše narodno stablo dobilo svoj identitet, svoju formu i svoje boje. Već danas i oni svjetski moćnici koji su se žestoko protivili uspostavi hrvatskoga suvereniteta i smatrali da Hrvati nisu povijesni narod malo pomalo uviđaju, da hrvatsko narodno stablo ima duboke korijene, da je još uvijek zdravo i lijepo i da se mnogi u svijetu dive njegovim egzotičnim plodovima na čast i ponos svim Hrvatima diljem svijeta i širom domovine. Kroz svoju dugu i tešku povijest Hrvati su preživjeli brojne i vrlo tragične poraze i padove i baš su ih te tragedije oplemenile i pripremile, da u domovinskomu ratu uspješno polože svoj ispit zrelosti.

Zato vjerujem, da će našemu hrvatskomu narodu Providnost Božja pomoći da i sve buduće opasnosti i tegobe uspješno svlada. Nadam se da će i sadašnji hrvatski prvaci uvidjeti, da u Božjemu vrtu različitih naroda naš hrvatski narod visoko stoji i na povijesnoj i na moralnoj ljestvici, i da je u tomu šarenomu vrtu naša domovina jedan od najljepših cvjetova. Tada bi i ti naši današnji prvaci mogli uzdignute glave i vedra čela saveze uspostavljati jedino s našim prirodnim i povijesnim saveznicima i, dobro čuvajući interese i integritet svoga naroda, prijateljovati samo s istinskim prijateljima.

Cijenjene i drage vancouverske Hrvatice i Hrvati, dopustite mi da preko ovoga pozdravnoga pisma uputim moje srdačne pozdrave i zaželim Sretan Božić i Novu 2006. godinu svima koji će imati priliku pročitati ovo pismo, i svim Hrvatima i Hrvaticama dobre volje diljem svijeta i širom naše lijepe domovine. A posebno vama, dragi prijatelji, koji ste se danas okupili na ovomu ručku, iz dubine svoga srca želim sretan Božić i svako dobro u Novoj godini. Vaš,

            Zvonko Bušić

                   

JULIENNE EDEN BUSIC` 


JULIENNE EDEN BUSIC: LJUBAVNICI I LUDJACI

Lovers and Madmen :

Zaplet romana Ljubavnici i ludaci pokrece snaga ljubavi i moc politike. Julienne Schultz, mlada Amerikanka za boravka u Becu, zaljubljuje se u svoga buduceg supruga, studenta i hrvatskog disidenta Zvonka Busica. Uslijedit ce dogadaji koji ce promijeniti i njezin i njegov zivot. Pokusaji ubojstva, pritisci UDBE, bijegovi iz zemlje u zemlju, zivot u uvjetima prisilnog siromastva. Ljubav ce ih napokon dovesti do najvece zrtve: dozivotne kazne za otmicu americkog zrakoplova.
Julienne Busic odsluzila je trinaest godina zatvora i uvjetno je pustena godine 1989. U tom je razdoblju napisala ove memoare

Svi su se putnici sretno vratili u Ameriku. No, sjenu na cijelu akciju bacio je nemili incident u kojem je poginuo jedan newyorski policajac pri pokusaju demontaze eksplozivne naprave, koju su otmicari, kao znak upozorenja da misle ozbiljno, bili ostavili u pretincu za prtljagu newyorske zeljeznicke postaje.

Majci Kenduši

Ove noći u mojoj tamnici

U prokletoj zemlji Americi.

Sanjao sam da mi majka stara

s Međugorskom Gospom razgovara.

Gospu pita o povratku momu,

i moli se Bogu velikomu.

Da joj spasi iz tamnice sina

koga čeka već dvajest godina.

Moja majka zaklinje i moli

a Gospa joj ublažava boli

i tješi je da ne gubi nadu

da viruje u Božiju pravdu.

Da će skoro sina dočekati

i sa njime Uskrs proslaviti.

(Iz pjesme Zvonke Bušića Taika posvećene majci Kenduši pisane u američkom zatvoru prije šest godina).