Hrvati AMAC | Free Zvonko Busic Petition | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Hrvati AMAC

 

Pismo Zvonka Busica, 2004

 

Štovani Hrvati i Hrvatice, dragi moji vancouverski prijatelji!

Moram priznati da sam se ne samo žarko nadao, nego sam bio gotovo uvjeren da ću vam u ovogodišnjem pismu konačno moći javiti dan mojega izlaska iz zatvora. Predviđao sam da bi to moglo biti negdje u prvoj polovici iduće godine. Naime, na 5. svibnja ove godine mene je saslušao jedan istražitelj američke Komisije za odpust saveznih zatvorenika.  Prije saslušanja, na moju zamolbu, dvojica viših zatvorskih službenika, koji su s mojim slučajem prilično dobro upoznati, dali su istražitelju svoje izjave o mome besprijekornomu ponašanju u ovomu zatvoru. Kao službeni svjedok ovaj je zatvor zastupala i nazočila cijelomu saslušanju jedna osoba, koja je zadužena za moju kartoteku, i koja je također o meni dala vrlo pozitivnu izjavu.

Saslušanje je trajalo skoro dva sata, jer se je istražitelj zaista zanimao za čitavi slučaj i njegovu pozadinu i detaljno me o svemu propitivao. S obzirom da je cijeli razgovor sniman, on je ne samo pokazivao razumijevanje za moju situaciju, nego je u nekoliko navrata izrazio i čuđenje, da se mene još uvijek drži u zatvoru. Posebno kada se ima u vidu, da mi je ovo prva kazna i da je moj sudac nekoliko puta urgirao kod Komisije, da me odpuste, te da se je Jugoslavija već davno raspala i da su svi ostali iz moje grupe odpušteni još prije petnaest godina. Pri kraju saslušanja naglasio je, da će se on o svemu još raspitati i svu dokumentaciju pregledati, i tek onda centralnoj Komisiji napisati svoje nalaze, obrazloženje i preporuku za moje odpuštanje. Rekao je da će mu za to trebati odprilike mjesec dana, a Komisiji, vjerojatno, dodatni mjesec, tako da bih najdalje koncem srpnja trebao primiti službenu odluku. Dodao je da bi me, po njegovu mišljenju, mogli uskoro odpustiti, jer da ne vidi što bi se u iduće dvije godine moglo izmijeniti pa za moje daljnje zatočeništvo nema nikakve potrebe niti kakva smisla, ali da, ipak, o svemu tome konačnu odluku donisi Komisija.

Za razliku od formalnih procedura na brojnim prijašnjim saslušanjima na kojima su istražitelji bili ukočeno službeni, a ponekad i očito arogantni, s ovoga saslušanja ponio sam prilično dobar dojam, a istražitelj me se dojmio kao vrlo razborit, iskren i objektivan čovjek. Kada sam kasnije to spomenuo dvojici zatvorenika koje je on istoga dana saslušavao, obojica su mi rekli, da je na njih vikao kao na pse i da nije pokazao niti trunka razumijevanja. Te njihove izjave još više su povećale moj optimizam, a kada mi je osoba koja je nazočila mome saslušanju kazala, da ju je istražitelj kontaktirao i rekao, da je Komisiji poslao izvještaj na dvadeset stranica, u kojemu je preporučio da me se odmah odpusti, ja sam bio gotovo uvjeren da ću primiti vrlo povoljno rješenje. Znajući da odbijenice obično brzo dođu, moj je optimizam rastao kako je više vremena prolazilo. Konačno, skoro punih pet mjeseci nakon saslušanja od Komisije sam primio kratak i nepodpisan odgovor – odbijenicu, u kojem piše samo to, da ću opet biti saslušan u srpnju 2006. godine, t.j. šezdeset dana prije nego navršim punih 30 godina robije. Kao usput tomu je dodano da ću, ako tada ili bilo kada kasnije budem odpušten iz zatvora, odmah biti deportiran iz Amerike. Niti rekli nisu što namjeravaju učiniti s mojim tijelom ako skončam u zatvoru prije nego odluče odpustiti me.

Posjet hrvatskoga veleposlanika

Prošloga tjedna imao sam ugodan i uzbudljiv posjet iz veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu, D.C.  Kod mene su bili novi veleposlanik, g. Neven Jurica i viši službenik, g. Hrvoje Petrušić. Došli su se upoznati sa mnom i detaljnije se raspitati o najnovijoj odluci američke Komisije, te da li ima ikakvih izgleda da me se prije oslobodi ili makar prebaci u hrvatski zatvor. Nakon što smo se o tome načelno i detaljno porazgovarali, sva trojica smo se složili da se sudski zasada ništa ne može poduzeti, jer Komisija ima zakonski pravo držati me u zatvoru punih 30 godina. Što se tiče transfera u hrvatski zatvor, izvijestio sam ih da su prije gotovo dva mjeseca zatvorski službenici procesuirali moje papire za transfer, kao što to svake dvije godine čine za sve zatvorenike koji nemaju američko državljanstvo, ali da se ja ne nadam pozitivnu odgovoru. Nakon tih službenih tema proveli smo puna tri sata u slobodnu i opuštenu razgovoru o raznim temama i našim vrlo različitim životnim iskustvima. Zapravo, najviše sam ja govorio, jer sam po prirodi pripovjedač, a i zaželim se govoriti na materinskomu jeziku i svima pokazati, da ga još nisam zaboravio. Zato mi bijaše drago kada je gospodin veleposlanik rekao, da ga iznenađuje da još uvijek tako dobro vladam hrvatskim jezikom.

Moje je posjetitelje posebno zanimalo kako sam svojevremeno uspio pobjeći iz zatvora, te kako sam kroz tolike godine robije uzmogao sačuvati prisebnost i duhovitost. Pripovjedio sam im dosta detalja o bijegu i kako su pod vrlo teškim naporima i kušnjama moja izdržljivost i karakter, u tijeku onih 33 sata izvan zatvora polagali svoje zaista najteže životne ispite. Što se tiče moje duge robije, pojasnio sam da mi ona prvih petnaest godina, t.j. do uspostave hrvatske države, nije bila teška, jer je imala određenu svrhu i smisao. Rekao sam da je moja kasnija robija ne samo izgubila svoj smisao, nego sam tih naknadnih godina proživio brojne i vrlo teške agonije neizvjesnosti sa svim svojim mentalnim i duševnim mukama, kojima se, eto, još ni danas ne vidi siguran kraj. Također sam im pripovjedio kako su te patnje dosta oštetile moje živce i uništile moje fenomenalno spavanje, ali su me ujedno u mnogim vidovima obogatile i moj duh toliko okalile tako da sam sada doista na sve spreman.

Vrijeme je brzo proletjelo i oni su morali požuriti da bi stigli na zrakoplov za Washington, D.C. Ne znam kakav sam dojam ja sa svojim pogledima i pričama na njih ostavio, ali mogu reći, da su svaki na svoj način obojica njih u mene ostavili vrlo dobar dojam. Iako su dugogodišnji diplomati, njihovo je držanje bilo gotovo sasvim neformalno i prirodno, na čemu im se posebno zahvaljujem. Pri odlasku obećali su da će me početkom proljeća opet posjetiti.

Težina neizvjesnosti

Dragi moji vancouverski prijatelji, iako sam kroz mnoga ranija iskustva dobro upoznao tvrdo srce američkih komesara, oni su me svojom nedavnom odlukom uspjeli ponovno iznenaditi. Također su još jače učvrstili moje uvjerenje, da se narodi mogu oplemeniti samo kroz teške poraze, tragedije i patnje, dok ih pobjede i moć uvijek korupiraju. Oni ljudi koji u svojim životima nisu doživjeli nikakvih većih potresa ili iskusili osobne jade i stradanja, nisu samo, poput neodrasle djece, nesposobni razumjeti putnike, nego su zbog svoje moći i arogantnosti gotovo podpuno slijepi za tragičnu stranu života, pa zato nemaju pojma o životu. Povijest nas uči, da su uglavnom takvi ljudi zauzimali položaje moći u završnim fazama svih nestalih civilizacija. A povijest će se prestati ponavljati tek onda kada je ljudi pažljivije budu slušali, kada konačno nauče njezine lekcije i spoznaju svoje ljudske ograničenosti, i kao najvažnije, kada se te lekcije i spoznaje budu novim naraštajima dosljedno i točno tumačile.

Zato sam pored svih objektivnih razloga za optimizam, ipak, bio naivan kada sam očekivao bilo kakvo povoljno rješenje moga slučaja. Jer samo iz osobnih iskuskustava i vlastite empatije sit gladnome ili tamničar utamničeniku može povjerovati. Na moju sreću u nesreći ja sam na takve udarce, kao magarac na samar, već odavno navikao, pa ću i ovaj dostojanstveno podnijeti, kako i dolikuje pravomu hrvatskom stoiku. Iako su komesari čudna sorta ljudi s vrlo tvrdim srcem, ipak sumnjam da su dovoljno svjesni kroz kakve mentalne i duševne muke prolazi čovjek koji ne zna kraj svojoj robiji niti je siguran da li će taj kraj ikada doći. Vjerujte, da je  neizvjesnost neusporedivo teže podnositi nego kada je čovjek gotovo uvjeren, da mu je robija beskrajna i da će najvjerojatnije umrijeti u zatvoru. Računam da vrlo rijetki ljudi u tome imaju veće iskustvo od mene. A moje je duboko uvjerenje da u ljudskome životu jedino takve neizvjesnosti mogu čovjeka istovremeno držati u stanju krajnje napetih živaca i totalne deprimiranosti. Tada su mu najopasnije nade koje se zbog raznih objektivnih razloga pojave i samo živce razdraže, a onda ponovno isčeznu. To su doista svojevrsne agonije koje smekšaju i najkremenitije ljude i lako lome i najjače živce. Moram priznati da je najveći i najteži izazov u mome životu bio u tome da uzmognem u tim i takvim situacijama sačuvati prisebnost i nutarnji mir, te da ne dopustim da gorčina zatruje moju dušu i mržnja mi srce osvoji. Sva moja iskušenja u prvih 15 godina robije i sva životna iskustva i znanja nisu me dovoljno pripremila za tako velik i težak izazov. Vjerujem da sam ga uspješno svladao, jer su se za me usrdno Bogu molili toliki dobri i časni ljudi pa mi je pomogla ljubav Božja i nadahnula me nauka i mučenička smrt našega Spasitelja, Isusa Krista.

Dakle, iako me je nedavna odbijenica dosta iznenadila i uznemirila, ja sam se          brzo pribrao i ponovno uspostavio svoj nutarnji mir. Razmišljanja o tajanstvenosti putova Božjih uvjerila su me da i moje dodatne patnje moraju imati neki svoj smisao i da ne će biti uzaludne. Jasno mi je da sam s jedne strane veliki jadnik i siromah, ali, također, znam da sam s druge strane još veći sretnik i bogataš. Jadnik sam jer mojim patnjama ne vidim kraja, a siromah jer mi je oduzeto sve što se može oduzeti. Sretnik sam jer još uvijek imam ljubav moje Penelope, cijele rodbine i starih prijatelja, i što vidim da se u našoj domovini i diljem svijeta stalno povećava broj i širi krug hrvatskih rodoljuba koji se doista zanimaju za moju sudbinu i pokazuju svoju pažnju za moju žrtvu. Kada se tomu neprocjenjivu bogatstvu pridoda moja sadašnja duhovna zrelost i blago koje sam svih ovih godina polagao u Minervinu banku, držim da bi mi trebali zavidjeti svi ljudi koji zbilja traže dublji smisao života. I bez obzira što za me još nosi budućnost u svojoj torbi, kada se na pravoj vagi života sve zbroji i oduzme, ja nemam razloga kukati, jer sam već danas na dobitku.

Zato me je, nakon što sam primio odbijenicu, najviše ožalostila pomisao kako će tu vijest primiti moja rodbina i prijatelji i koliko će ona rastužiti moju dragu ženu i moju staricu majku. Jer njima sam dvjema nanio posebno mnogo tuge i boli pa sam žarko želio s jednom dobrom vijesti i njih konačno obradovati. Ja doista osjećam veliku bol zbog tuge koju će ta loša vijest nanijeti mojoj materi i mojoj ženi i što će razočarati moju robinu i brojne prijatelje, a što se mene osobno tiče, ponavljam, da sam na sve to ne samo navikao, nego sam duboko uvjeren da dragi Bog sa svojom beskrajnom mudrošću i milošću mora imati razloge zbog kojih mi je odredio tako tešku sudbinu. Jer mi smrtnici nikada ne ćemo saznati, da li je za naše besmrtne duše bolje da se u ovom zemaljskom životu više ili manje napate, niti da li je bolje da nas neizbježna smrt stigne prije ili kasnije. Samo Bog to zna. Takve i slične misli ublažuju moju bol zbog tuge koja ovih dana mori dvije najdraže žene života moga.

Događaj iz školskih dana u Imotskomu

Dragi prijatelji, razmišljajući tako o mojoj tužnoj starici majki, misli su mi odlutale u moju ranu mladost i probudile mi sjećanje na jedan nezaboravni doživljaj pa ću ga, evo, i vama pripovijedati, t.j. opisati.

Zbilo se to u mjesecu siječnju godine 1958. Meni je bilo nepunih 12 godina i pohađao sam osmoljetku u Imotskomu. (Zašto sam, unatoč roditeljskim prigovorima da ću «duplo više obuće raskidati», rađe pješačio u osam kilometara udaljeni Imotski, nego u četiri kilometra udaljenu osmoljetku u Sovićima, posebna je priča za neku drugu prigodu.) Te godine zima je bila dosta jaka, a u siječnju je snijeg nekoliko puta obnavljao svoj bijeli pokrivač. Za kratkih zimskih dana mene bi majka zorom budila i u školu odpremala, a za kišovitih i sniježnih dana svanuće bi me obično stizalo negdje na pola puta do Imotskoga. Kako u selu Gorici tada nije bilo električnoga svijetla niti u našoj kući budilice ni ikakva sata, zanimljivo je kako su moji roditelji znali kada me trebaju probuditi. Naime, moj se je otac, Pere, svake noći u zoru dizao i išao u pojatu konje nahraniti. Za vedrih noći on bi po zvijezdama znao točno ocijenti koja su doba, i obično bi oko pet i pol sati probudio moju mater. Da se diže, vatru zapali i pripremi mi šalicu kave-divke ili toploga mijeka. Kada, pak, zbog oblaka nije mogao vidjeti zvijezde, Pere bi budan «stražario" dok bi čuo Vokića prugu (tako smo mi nazivali autobus koji je vozio iz Imotskoga za Čapljinu i točno u šest sati prolazio kroz Goricu), a onda bi mamu probudio da me sprema u školu.

Tako je jedne sniježne siječanjske noći već navedene godine moj otac laktom gurao moju mater i rekao joj da se diže i odmah me u školu uputi, jer ga je, nakon što je čuo Vokića prugu, san privario pa ću vjerojatno zakasniti. Mama me je tako žurno budila da sam skočio kao da kuća gori. Brzinom sam navukao hlače i pokrpanu trenerku, preko ramena pribacio zobnicu s knjigama i, zaogrnut nekakvom maminom crnom čermom, odmah s kućnoga praga zagazio u preko pedalj svježe napadani snijeg i uputio se prema školi. Kako je snijeg i dalje padao ja sam svu pažnju obratio da mi se knjige ne stope i da se u mojim poderanim cipelama (ili batama) ne skliznem i padnem. Ipak, bilo mi je čudno da na cijelom putu nisam baš nikoga ni susreo niti pristigao. Kada sam tako dopješačio do škole i našao je u mraku i zaključanu, vidio sam da cijeli grad još spava dubokim snom, jer na njegovim ulicama nema ni žive duše. Vrlo začuđen i zbunjen produžio sam do crkve i čim sam pogledao veliki sat na visokom crkvenomu tornju, sve mi postade jasno i istodobno me obuze nelagodan strah. Ne vjerujući očima, morao sam nekoliko put pogledati na sat kako bih se uvjerio da doista pokazuje da su tek dva sata poslije ponoći. Odmah sam predpostavio da je vjerojatno nekakav teretnjak oko ponoći prošao kroz Goricu i njegovo se, zbog napadanoga snijega, prigušeno klapanje mome ćaći učinilo da prolazi Vokića pruga.

Dosta promrzao i ustrašen uputio sam se natrag kući. Više me nisu brinule knjige ni sklizanje, jer sam svu pozornost usredotočio na najmanje šumove ili glasove, na lavež pasa ili zavijanje vukova, t.j.  na sve možebitne opasnosti koje bi mogle na me vrebati. Međutim, bez obzira kako bih svoje uši napinjao, grobna tišina sniježne noći bila je potpuna i savršena. Tek kada sam propješačio pola puta očujem da mi se iz suprotnoga pravca primiču nekakvi prigušeni glasovi, ali ne mogoh razabrati o čemu zbore. Odlučan da me ništa ne smije iznenaditi, odmah sam skočio za obližnje stablo, da bih se pritajio dok prođe opasnost. Kako nisam uzeo u obzir da se u tako mrtvoj sniježnoj noći glasovi čuju nadaleko, skoro sam se smrzao dok su se primakli toliko blizu da sam prepoznao glasove mojih roditelja i mogao razabrati o čemu govore. «Za Boga miloga, kako si se mogao tako privarit. On će se u ovoj mećavi smrznuti i crknit od straha, a mogli bi ga i vukovi napasti», govorila je uplakana mama koreći Peru. On joj je govorio da prestane kukati, da ću se ja u gradu već negdje skloniti ili na školi naći nezaključan prozor i ući u suho, da nisam strašljivac i da te zime nitko nije vidio nikakvih vukova. Također joj je u snijgu pokazivao još uvijek vidljiv duboki trag nekog velikoga voozila za koje je mislio da je autobus.

Slušajući sve to, ja sam se ohrabrio i od radosti zaboravio hladnoću te se još malo pritajio u mome skloništu dok smislim kako bih im pokazao svoje junaštvo. Tako sam, upravo kad su oni prolazili pored moga stabla, ujedno skočio, pred njih bacio maminu mokru čermu i iz sveg glasa vrisnuo. Iznenađena, mama je izgubila ravnotežu, okliznula se i pala u snijeg pa smo joj obojica pomogli da ustane. Tada smo se sve troje izgrlili i dobro se nasmijali. Na putu kući ja sam njima pripovijedao o zaključanoj školi, o mrtvome gradu i o crkvenom satu, ne spominjući strah i nelagodu. Mater je pripovijedala kako je, nakon što sam ja otišao, zapalila vatru i peć dobro naložila da se kuća zagrije, a potom, kao i obično, prilegla da još jedan sat odspava. Bit će da joj majčina intuicija nije dala zaspati pa je budna čekala svanuće. Kad ono nije dolazilo, ona je probudila Peru i rekla mu da nešto nije uredu, jer sam ja već davno otišao, a zora se još uvijek ne ukazuje. Pere je ustao i otišao do pedesetak metara udaljene kuće jednoga susjeda koji je imao sat. Vidjevši da selo još uvijek spava, on je probudio susjeda i upitao ga koliko je sati. Začuđeni čovjek rekao mu je da su dva sata po ponoći. Tako su se moji dragi i zabrinuti roditelji odmah dali u potragu za mnom.

Vjerojatno su već bila četiri sata kada smo stigli kući. Mama mi je rekla da idem u krevet i da će me ona za dva sata probuditi. Kada sam ponvno ustao, pojeo sam veliki komad kruha i popio nekoliko šalica toploga mlijeka. Odjeća mi je i obuća bila već podpuno suha, jer mater je cijelo vrijeme sjedila uz peć i sve osušila. Kada sam se po drugi put uputio u školu, snijeg nije više iz neba padao, ali je onaj već napadani dizao dosta jaki vjetar-kovitlac koji se u međuvremenu pojavio. Već prije nego sam stigao na pola puta do Imostkoga konačno je došao kraj toj dugoj i nezaboravnoj noći i osvanuo hladni siječanjski dan. Priznajem da sam, opisujući taj davni doživljaj, htio predočiti ljubav i brigu mojih roditelja, ali sam također želio svratiti pažnju i odati dužno poštovanje svima našim roditeljima koji su u onim za hrvatske seljake iznimno teškim, olovnim godinama doista sve od sebe žrtvovali i mnogo se napatili dok su odgajali svoju brojnu djecu i na noge ih podigli.

Toga sam dana nekim školskim kolegama želio pripvjediti o mome ponoćnomu dolasku u školu u Imotskomu, ali to nisam učinio, jer sam računao da bi ubrzo svi ostali saznali, da u mojoj kući nema nikakva sata te bi me gradski đaci, od kojih su neki nosili ručne satove, mogli zadirkivati. Da su tu bili samo seoski đaci, rado bih svima o svemu pripovjedio, jer mi je bilo jasno da većina njih, također, živi u oskudici i da, po svemu sudeći, ostali potječu iz još siromašnijih obitelji. Naime, dobro je poznato kako su, naročito po zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini, jugokomunisti ne samo provodili svoj krvavi i osvetnički teror, nego su s visokim porezima i mizernim cijenama duhana bezdušno pljačkali stanovništvo tih krševitih krajeva i držali ga u većoj oskudici i siromaštvu, nego za vrijeme turskoga zuluma.

Zahvaljujući stoljetnim moralnim zasadama Katoličke crkve i svojoj čvrstoj vjeri, ti naši seljaci uzmogli su ne samo strpljivo podnositi svoje mukotrpne živote, nego su uspijevali odhranjivati i dobro odgajati obitelji s brojnom djecom i u njih usađivati svoju vjeru i duhovnost, svoju radinost i duhovitost. Istina, oskudice su bile velike i život vrlo naporan, ali je također tada bilo više duha i ljubavi, više brige i odgovornosti te više životne radosti i pravoga veselja, makar kada bi se djeca krizmavala, kada bi se cure udavale i momci ženili, a naročito u vrijeme Uskrsa i po dernecima prigodom svetkovina i Božićnih blagdana. Zato s velikom zabrinutošću i tugom slušam i pratim kako današnja modernizacija i u našim selima uništava onaj iskonski i prirodni život i kako se mnogi već stide svojih seljačkih korijena te prihvaćaju i imitiraju dekadentnu kulturu konzumerizma i eksibicionizma, tako da svoju duhovnost i duhovitost zamjenjuju sebičnošću i golim materijalizmom.

Nedavno sam u jednim novinama čitao, da se u zadnjih deset godina broj žitelja u Imotskoj krajini smanjio za pet i pol tisuća i da su neka sela već gotovo prazna, jer u njima osim nekoliko starica i staraca nema žive duše. Znam da po drugim krajevima stanje nije ništa bolje, jer po demografskim podacima u Republici Hrvatskoj samo je prošle godine bilo preko tridesetijedna tisuća manje rođenih nego umrlih. Nema sumnje da su naša sela i ruralni krajevi stoljećima bili i duša i srce n ašega naroda. Pa je sigurno, ako umre naše selo, da ne će dugo proći dok lijepa naša domovina postane drugima i lijepa i domovina. Tada će se po hrvatskim gradovima i gradićima i same ulice poželjeti Hrvata, čak i oni koji su se svojevremeno oko njihovih naziva nadmudrivali i prepirali. Jer, recimo, da u Zagreb i Split nisu sa sela stalno pristizale svježe snage, da u njih iz ruralnih krajeva nisu priticali bistri potoci tijelom i duhom zdrave hrvatske mladosti, te bi naše metropole davno stagnirale i postale sterilne. Povijest hrvatskoga naroda zorno pokazuje da je geografija sudbina, jer naš je narod na toj razdijelnici svjetova, sve tamo od starorimskih vremena, bio žrtvom raznih okupacija i tuđih tiranija. Nedvojbeno je da je on zahvaljujući svojoj vitalnoj i zdravoj ruralnoj sredini, mogao sve to nadživjeti i sačuvati svoj narodni identitet.

Hrvatski je narod lekcije iz tragične prošlosti dobro naučio

Kada se sve to ima u vidu, doista je zaprepaštavajuće da našu današnju intelektualu i političku elitu tako malo zabrinjava ta pogubna demografija i umiranje hrvatskih sela. Također je tragikomično da većina tvoraca javnoga mnijenja i dosta političkih djelatnika troše toliko vremena, pameti i energije tumačeći (na svoj način) lekcije prošlosti kao da su svi odreda vrsni povjesničari i filozofi povijesti. Hrvatski je narod te lekcije iz svoje tragične prošlosti dobro naučio i uspješno položio ispit u Domovinskomu ratu kada su se rame uz rame borili i zajedno ginuli sinovi partizana i ustaša. Dovoljno je samo malo mašte i dobre volje da bi se moglo zaključiti kako je u proteklomu veleratu nesretna podjela Hrvata nastala zbog nametnutih tuđih ideologija i da velika većina hrvatskih sinova, koji su ginuli na obje strane tragičnih bojišta, nije ni razumjela te ideološke razlike, nego su i jedni i drugi bili uvjereni da se bore za bolju i sretniju budućnost svoga hrvatskoga naroda. Za sve dobronamjerne ljude takvi su zaključci zajedno s poučnim iskustvom iz Domovinskoga rata sasvim dovoljni da se zauvijek zaliječe tragične podjele Hrvata iz prošloga velerata. Očito je da među te dobronamjerne ljude ne spadaju ona novinarsa zabadala i javni djelatnici koji tim starim ranama ne dopuštaju zacijeliti, jer bi inače morali biti svijesni, da mi kao brojčano mali narod i mlada država ne možemo dopustiti da nam davne podjele toliko zagorčavaju sadašnjost i opterećuju budućnost.

Također, budući da su o sukobima u prošlomu veleratu uglavnom pobjednici pisali povijest, vrlo je teško razlučiti stvarne činjenice od ratne propagande. Zapravo, istinu je bilo gotovo nemoguće spozati, jer su zbog svoje prljave savjesti i ideološke pristranosti pobjednici dugi niz poratnih godina nastavili uporno i sustavno ocrnjivati poraženu stranu i bezobzirno tovariti joj zločine. Tako su mladi naraštaji, a naročito pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, odrastali u uvjerenju da su vojnici NDH uistinu bili krvoločni zločinci i rogati vragovi koji su zaslužili najveća poniženja, najgore muke i najteže kazne. Zato je, kao i zbog ljudske prirode i taštine, još uvijek u  javnosti nemoguće trezveno raspravljati o tim zamršenim i osjetljivim temama pa je najpametnije rješenja tih stvari prepustiti stručnjacima i dodatnomu protoku vremena. Treba se nadati da će u idućih deset do dvadeset godina, kada se odpečate svi tajni dokumenti, povijesnim stručnjacima poći za rukom odvojiti istinu od laži i činjenice od ratne propagande te konačno napisati nepristranu povijest toga tragična razdoblja. Vjerojatno će tada svima postati jasno da nijedna strana nije bila bez grijeha da bi imala pravo drugu toliko defamirati i bezdušno kamenovati.

Dragi moji vancouverski prijatelji, izgleda da je ovaj tradicionalni banket koji priređujete meni u čast postao poznat mnogim Hrvatima u domovini i diljem svijeta. Naime, u zadnjih nekoliko godina moja se pozdravna pisma na razne načine objavljuju i umnoavaju, i tako se krug čitatelja stalno širi. To vidim i iz pisama koje sam tijekom ove godine primio uglavnom od mlađih čitatelja. Jedni mi pišu kako su iz mojih pisama vancouverskim Hrvatima zapazili, da je patnja glavna misao mojega svjetonazora, a drugi pitaju na koji bi način oni mogli pomoći da što prije izađem na slobodu. Neki se opet raspituju što je specifično za Hrvate Vancouvera da mi baš oni priređuju banket i žele znati da li sam ja u tomu gradu nekada živio ili tamo imam osebite prijatelje. Moram reći da me ta pisma trgnu iz zatvorske letargije i makar mi nakratko rastjeraju sumornu zatvorsku apatiju, ali se ona ponovno ušulja. Tako su na moju žalost većina tih pisama ostala bez odgovora pa se ovim putem želim ispričati svima kojima nisam osobno odgovorio. Nadam se makar donekle razumjeti moju situaciju i oprostiti mi.

Pa, meni je nekako prihvatljivije potpuno se oglušiti i na vrlo lijepa i osjećajna pisma, negoli na njih samo formalno i površno odgovoriti. Tako sam, naročito zadnjih godina, na dosta takvih pisama često započimao odgovoriti da bih nakon nekoliko pokušaja odustajao. Problem je i u tome što je meni danas teško naći zajednički jezik ne samo s tim mladim ljudima, nego uopće s ljudima čije se životne sudbine uveliko razlikuju od moje, koji u svojim životima nisu patili niti putovali «kroz trnje prema zvijezdama». Zato strahujem da bi se iz tih pismenih razgovora mogao steći pogrešan dojam, t.j. da me čitatelj dobro ne shvati te pomisli, da sam zbog dugogodišnje robije već skrenuo s pameti i utočište pronašao u fantazijama. Vjerojatno ću, ako ikada iziđem na slobodu, imati sličnih problema u komuniciranju s ljudima koji su normalno živjeli i onima koji su po svaku cijenu tražili samo sunčanu stranu života. Jer, njima je ostala sasvim nepoznata ona druga, tamna i tragična, puno dublja i mnogo bogatija strana ljudskoga života.

Sloboda je duševna potreba

Paradoksalno je ali istinito da su upravo te moje fantazije mene spasile da ne izludim i bile mi glavna duševna hrana u ovoj duhovnoj pustinji. Na robiji se duša doista pati, jer sloboda nije tjelesna nego duševna potreba, ali je duši nostalgija za domovinom i zavičajem još bolnija od čežnje za slobodom. Svi oni koji su nakon dugo vremena posjetili rodni kraj, gdje su proveli svoje djetinstvo i mladost, dobro znaju da ništa na ovomu svijetu ne može tako osvježiti naše duše i toliko nas animirati kao ta poznata nam i draga mjesta zavičajnoga podneblja. Zato su još u davna vremena veliki umovi i poznavatelji duša bili u pravu kada su trajno progonstvo čovjeka iz njegova naroda i domovine uspoređivli sa smrtnom kaznom. Meni je tek sada u potpunost jasno zašto su mnogi rađe izabrali smrt, nego progonstvo, iako su u tuđini, što se tjelesnih potreba tiče, mogli raskošno ili dosta udobno živjeti. Čovjekova duša svoju hranu crpi samo iz vlastitih korijena, a njegovo srce najbolje grije ono zavičajno sunce i nigdje mu se zvijezde tako ne sjaju kao na njegovu zavičajnomu nebu.

Ako se ima u vidu da ja već punih 28 godina nisam vidio nikakvih zvijezda niti mjeseca, može se barem donekle shvatiti koliko mi je trebala imaginacija da duša potpuno ne uvene. Još uvijek se vrlo dobro sjećam da je u jednoj od školskih učionica na zidu visio plakat, na kojemu je pisalo «Knjige su prozori kroz koje nam se pruža pogled u svijet stvarnoga života». Mogu reći da sam se uistinu dosta nagledao kroz te prozore, jer sam volio čitati knjige, a samo na robiji, po konzervativnim procjenama, pročitao sam dvije do tri tisuće lijepih, dobrih i poučnih kniga. Knjige su povećale moju imaginaicju da sam se mogao družiti s bezbrojnim ratnicima, junacima i svecima, sve tamo od starogrčkih vremena do naših dana,  diviti se njihovim značajevima i suosjećati s njihovim porazima i  mučeništvom. Uživam čitajući, jer su mi knjige dragi razgovori s velikim misliocima, razgovori koji proširuju moje horizonte i produbljuju spoznaje o životu i ljudskoj prirodi. Knjige su mi također otkrile snagu vjere i kakve je sve uloge religija imala u međuljudskim i međunarodnim odnosima, što mi je pomoglo da svoju osobnu zlu sudbinu uzmognem pretvoriti u dragocjeno bogatstvo. Tako da sam danas u stanju prihvatiti sve što novi dan sa sobom donese bez gorčine i mržnje u svom srcu čak i prema onima koji su mi nekada pokušali život oduzeti, kao niti prema onima koji su me svojevremeno doista bezdušno defamirali. Jer sve u svemu, oni mi nisu nanijeli zlo, iako mi nisu željeli dobro.

Na koncu bih dodao da me iskustvo i saznanja uvjeravaju, da je povijest svijeta povijest različitih kultura i civilizacija. Da je određena religija sjeme i temelj svake kulture i da su specifične morlane vrijednosti anđeli čuvari zdrava razvoja i napredka kulture. Da se kasnije, kada kultura preraste u civilizaciju, počmu zanemarivati vjerski temelji koji su joj dali život, i postupno srozaju moralni kriteriji koji su čuvali njezino zdravlje. Danas je očito da je i naša zapadna civilizacija već duboko zagazila u senilno i opasno razdoblje. Ne treba se čuditi što su prioriteti današnjim potomcima negdašnje kršćanske Europe, ako se znade da u svima njezinim narodima na vlast dolaze samo oni ljudi i stranke koji se novomu zlatnomu teletu najodanije klanjaju.

Možda bih se i ja sam s vremenom utopio u toj suvremenoj žabokrečini i idolopoklonstvu da stjecanjem okolnosti nisam završio na robiji. Sretan sam da je danas moja savjest potpuno čista i zahvalan da sam i u onim opasnim vremenima i teškim kušnjama odano i ustrajno slijedio svoj nutarnji glas i uzvišene ideale te prema svojim ondašnjim mogućnostima i sposobnostima makar pokušao pomoći da se naš hrvatski narod oslobodi vladavine bezbožnoga komunizma i hibridnoga jugoslavenstva. A to da me nakon tolikih godina robije i nakon veličanstvenih hrvatskih pobjeda u Domovinskomu ratu, kršćanska Amerika još uvijek drži u zatvoru daleko više govori o njezinomu kršćanstvu, negoli o meni. Meni je zbog mojih mrtvih i živih prijatelja i rodbine posebno žao da su se Amerikanci oglušili na sve njihove ponude i molbe da me se oslobodi ili makar transferira u hrvatski zatvor, jer što se mene osobno tiče, ja sam sebe već davno ostavio i otišao pa ću moći žrtvovati i ovo malo što mi je još ostalo od života.

Također sam svjestan da u međuvremenu moram ljudski i dostojanstveno izdržati do kraja, jer ne mogu i ne smijem iznevjeriti i razočarati sve one koji me vole i za me se Bogu mole. Moram izdržati zbog svoje tužne starice majke i moje vjerne životne družice, zbog cijele moje rodbine i starih i novih prijatelja. Moram izdržati zbog nade da još jedanput prošetam starim stazama moje mladosti i da se moje grudi napiju zraka hrvatskoga. Moram izdržati zbog želje da poljubim onaj moj tvrdi hercegovački kamen, da zagrlim staro stablo i u tihoj se noći nagledam sjajnih zvijezda na vedromu zavičajnomu nebu. Moram izdržati zbog svih pokojnih prijatelja čije se nade i želje nisu ispunile, i zbog uspomene na moga pokojnoga oca koji je po zvijezdama znao ocijeniti koja su doba noći. I konačno, moram izdržati zbog vas, dragi moji vancouverski prijatelji koji ste me, evo, opet trgnuli iz robijaške monotonije i nadhnuli da napišem ovo prilično dugačko i dosta teško pozdravno pismo.

Svima vam se iskreno i od srca zahvaljujem na pažnji i potpori i da me tako ustrajno i prijateljski častite. Svima također iz dubine moga srca želim sretnu Novu 2005. godinu te da vam sjećanje na davne i veselije Božiće i ovih dolazećih blagdana u vaša srca donesu dovoljno vedrine, mira i radosti.

Vaš odani Zvonko Bušić

Copyright @2003 - 2006 Hrvati AMACum

                   

JULIENNE EDEN BUSIC` 


JULIENNE EDEN BUSIC: LJUBAVNICI I LUDJACI

Lovers and Madmen :

Zaplet romana Ljubavnici i ludaci pokrece snaga ljubavi i moc politike. Julienne Schultz, mlada Amerikanka za boravka u Becu, zaljubljuje se u svoga buduceg supruga, studenta i hrvatskog disidenta Zvonka Busica. Uslijedit ce dogadaji koji ce promijeniti i njezin i njegov zivot. Pokusaji ubojstva, pritisci UDBE, bijegovi iz zemlje u zemlju, zivot u uvjetima prisilnog siromastva. Ljubav ce ih napokon dovesti do najvece zrtve: dozivotne kazne za otmicu americkog zrakoplova.
Julienne Busic odsluzila je trinaest godina zatvora i uvjetno je pustena godine 1989. U tom je razdoblju napisala ove memoare

Svi su se putnici sretno vratili u Ameriku. No, sjenu na cijelu akciju bacio je nemili incident u kojem je poginuo jedan newyorski policajac pri pokusaju demontaze eksplozivne naprave, koju su otmicari, kao znak upozorenja da misle ozbiljno, bili ostavili u pretincu za prtljagu newyorske zeljeznicke postaje.

Majci Kenduši

Ove noći u mojoj tamnici

U prokletoj zemlji Americi.

Sanjao sam da mi majka stara

s Međugorskom Gospom razgovara.

Gospu pita o povratku momu,

i moli se Bogu velikomu.

Da joj spasi iz tamnice sina

koga čeka već dvajest godina.

Moja majka zaklinje i moli

a Gospa joj ublažava boli

i tješi je da ne gubi nadu

da viruje u Božiju pravdu.

Da će skoro sina dočekati

i sa njime Uskrs proslaviti.

(Iz pjesme Zvonke Bušića Taika posvećene majci Kenduši pisane u američkom zatvoru prije šest godina).