Free Zvonko Busic Petition | Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Zvonko Busic

 

Zvonko Busic

 

Pismo ZVONKA BUŠIĆA, 2003

Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice!

Po svemu sudeći, čovjek može tek donekle određivati pravac svoga vlastita života i pod datim okolnostima biti kovač svoje sudbine. Međutim, nitko ne može izabrati vrijeme i mjesto svojega rođenja, ne može odlučivati u kojemu povijesnu razdoblju će doći na svijet niti kakvoj obitelji i kojemu narodu će pripadati. Sve su te vrlo važne odluke za svakoga unaprijed donesene. Drugim riječima, to je volja Božja, a zna se da su tajanstveni planovi Božji. Zato je uzaludno tražiti odgovore na mnoga pitanja, kao: da li su sva novorođena djeca isto nevina, i ako jesu, zašto je, recimo, jednima suđeno da se porode u imućnim ili čak kraljevskim obiteljima, drugima u obiteljima siromaha i prosjaka, trećima u zdravim i čestitim obiteljima, četvrtima u obiteljima gubavaca i zločinaca. Ili zašto se neka djeca rađaju u slobodi i mirnim vremenima, a druga baš kad topovi najžešće gruvaju. Ali pored tih važnih i neumoljivih činjenica u svezi s rođenjem, čovjeka i na njegovu životnomu putu čekaju raznorazni susreti, i znaju mu se sasvim iznenada dogoditi neke stvari koje obično protumačimo kao puke slučajnosti. Međutim, s obzirom da upravo taj slučajni susret ili događaj ponekad stubokom promijeni pravac i tijek njegova života, veliko je pitanje – da li je to bio puki slučaj ili neizbježna sudbina. I na ta pitanja pravi odgovor zna samo dragi Bog, dok mi smrtnici o tome možemo samo nagađati.

Dragi moji prijatelji, meni je jučerašnji dan donio barem jedan takav iznenadni susret, koji me je ne samo trgnuo iz apatije, oživio moje davne uspomene i rastjerao sumornu zatvorsku monotoniju, nego, evo, odredio i sadržaj mojega ovogodišnjeg pozdravnog pisma. Naime, bacio sam već pripremljene crtice za ovaj naš banket i odlučio u ovom pismu opisati taj izvanredni i uzbudljivi dan, i pokušati rekapitulirati vođene razgovore. Nadam se da ćete me dobro razumjeti i da će to mnogima pomoći da bolje shvate apsurd – da se ja tolike godine nakon uspostave Hrvatske Države još uvijek nalazim u zatvoru.

Dakle, u petak ujutro 21. studenoga stražar je nekoliko puta izvikivao moje ime dodajći da imam posjet. Za nekoliko minuta našao sam se kod izlaza iz bloka i, dok sam čekao da se otvore električne rešetke i propuste me u hodnik, očujem da mi se netko iza leđa obraća pitanjem, “Oprosti mi, ali te moram nešto pitati, – je li tebe stražar zvao za posjet i je li ti ime Bušić?” Da, hladno mu uzvratim i zagonetno ga pogledam. Nato je on, očito uzbuđen, nastavio, “O Bože moj, ne mogu vjerovati, ovo nije moguće, opet mi oprosti, vidim da ni ti mene ne prepoznaješ, a mi smo prije mnogo godina bili vrlo dobri prijatelji. Sjećaš li se zašto si me prozvao Američkim Epikurijancem, i kako smo značenje toga naziva drugima uvijek morali objašnjavati...”. A ti si, upadnem mu u riječ, mene prozvao Hrvatskim Stoikom, a to bijaše u Atlantskoj kaznionici, negdje u drugoj polovici godine 1977., dake prije punih 26 godina.

Dok to izgovaram salijeću me davne uspomene iz prvih robijaških dana i u mojoj se glavi ukaza slika čovjeka u kasnim tridesetim godinama. Snažna i atletski građena čovjeka, ali s izrazito inteligentnim licem i gotovo dječijim manirama. Obojica smo bili propali studenti s burnom prošlošću i nismo se lako uklapali u zatvorsku sredinu te smo tako postali vrlo bliski prijatelji. Zajedno smo vježbali i trčali, čitali iste knjige i vodili mnoge zanimljive razgovore o ondašnjoj svjetskoj politici i filozofiji povijesti, o našim vrlo različitim životnim iskustvima, te kako su nas tako različiti putovi doveli u isti zatvor. Nakon nepunu godinu dana ja sam premješten iz Atlante i tako su se zameli naši tragovi, da bi se, evo danas, igrom sudbine naši putovi opet ukrižili. Ali sada preda mnom stoji vrlo mršav i očito iscrpljen čovjek, gotovo potpuno ćelav i s naboranim staračkim licem.

Priđemo jedan drugomu i čvrsto se zagrlimo, a kad sam ga ponovno pogledao, zapazih suze u njegovim zelenim očima, dok on s velikim uzbuđenjem tek izusti, “Vjeruj mi, da me nikada nijedan susret nije ovako uzbudio niti obradovao, – reci mi, prijatelju stari, kako je moj vrlo davno izgubljeni, ali nikad zaboravljeni Hrvatski Stoik?” Kažem mu da se, sve u svemu, još dosta dobro držim, a da i sam može vidjeti koliko sam osijedio i oćelavio, te dodajem da, nakon četvrt stoljeća, naš ponovni susret i mene doista mnogo raduje. Nato je on, da bi me poštedio od pitanja koja je, vjerojatno, čitao u momu pogledu, brzo dodao, “Od mene, kao što i sam vidiš, nije mnogo ostalo i moji su dani već odbrojeni”.

Rešetke se otvaraju da me propuste u hodnik, ali ja se ne mičem, stojim i gledam čovjeka kojega sam se dosta puta sjetio i često se pitao, da li je živ ili mrtav, da li je slobodan ili je u zatvoru te što radi i o čemu sanja. Kažem stražaru da sam zaboravio iskaznicu i da se moram vratiti u ćeliju i uzeti je. Prijatelja povedem sa sobom da bih ga mogao upitati, što se to s njim događa. Kad smo stigli u ćeliju, na njega sam gotovo zavikao: Za ime Božje, reci mi, odkud ti ovdje, kolika ti je kazna i zašto su ti dani odbrojeni? “Ne sada, jer na te čekaju u sobi za posjete, idi, pa kad se povratiš pričat ću ti. Imamo skoro sedam sati, narazgovarat ćemo se.” Pitam, zašto imamo samo sedam sati i inzistiram da mi najglavnije stvari može za minutu ispričati. “Dobro, kad si već toliko navalio. Iz Atlantskoga zatvora otpušten sam 198.. godine i nakon nepune tri godine, zbog pljačkanja banke opet uhićen. Dobio sam novih 40 godina, a od stare kazne još sam dugovao 10 godina, tako da su mi i tužitelj i sudac cinički poželjeli da svoj stoti rođendan proslavim na slobodi. Proteklih dvanaest godina robijao sam na nekoliko mjesta, a kad sam prije pet mjeseci premješten u ovaj zatvor, na rutinskom su liječničkom pregledu ustanovili da imam vrlo opaku vrstu raka i da se već dosta proširio. Kad mi je liječnik, s očito lažnom sućuti, priopćio da ću možda živjeti još 7-8 mjeseci, rekoh mu da se za me ne treba toliko brinuti, jer da ja tako i tako nemam života, nego bez ikakve nade za slobodom polagano i svakodnevno umirem te da će ovom starom ratniku smrt doći kao izbavljenje. On mi je izdao potvrdu da ne moram ništa raditi, i odtada živim vrlo povučeno tako da sam u dvorištu bio svega dva-tri puta, a osim neredovitih odlazaka u menzu, gotovo stalno sjedim u ćeliji i čitam. Sutra, vjerojatno prije zore, odlazim za Springfield, a ti znaš da je to zatvor s bolnicom i mrtvačnicom, i da je to zadnja stanica za sve savezne zatvorenike koji su se, zbog starosti ili zbog bolesti, primakli svojem kraju. Sinoć su mi naredili da sve svoje osobne stvari moram danas prijaviti da ih se pregleda i poštom pošalje u Springfield. Jutros sam u jednu kartonsku kutiju spakirao svu svoju životnu imovinu i čekao da me pozovu da je nosim na pregled. Eto, tako sam umjesto moga, očuo jedno poznato mi ime pa sam požurio raspitati se. Bez obzira da li je to bila puka slučajnost, ili nam je bilo suđeno da se još jednom vidimo, ja sam sretan da smo se pronašli i prepoznali. A sada ja tebe moram upitati, reci mi, u par riječi, što se je dogodilo s onim tvojim suborcima i s tvojom Oregankom?” Uzimam englesko izdanje Ljubavnika i luđaka i, dok mu ga pružam, kažem da su sva trojica mojih suboraca otpušteni iz zatvora prije 15 godina. Zatim dodam da može, ako hoće, sjediti u mojoj ćeliji te se, pritisnut teškim mislima i davnim uspomenama, uputim prema sobi za posjete.

Došao me je posjetiti gosp. Krešimir Piršl iz hrvatskoga veleposlanstva u Washingtonu. U zadnjih smo nekoliko godina dosta puta razgovarali preko telefona, a sad smo se, evo, i susreli. Još sam pod jakim dojmom prijateljeve priče pa mu, nakon što smo se pozdravili i posjedali, ukratko pripovjedim o momu iznenadnu susretu. On me pažljivo sluša, ali ne znam koliko se može u to uživiti, jer je i sam pod dojmom prvoga ulaska u moju zatvorsku tvrđavu i susreta sa mnom. Razgovaramo dosta otvoreno mijenjajući teme i izmjenjujući mišljenja. Vrijeme je nekako brzo proteklo i on mora ići. Dižemo se, pozdravljamo i on odlazi. Na me je ostavio dobar i ugodan dojam. Osjećam da nije došao samo zbog službene, nego i ljudske dužnosti, a vjerojatno i zbog znatiželje da osobno vidi gdje i kako svoju kaznu izdržava čovjek koji među svim hrvatskim robijašima protekloga stoljeća, drži tužni rekord najdužega zatočeništva.

Vrativši se u ćeliju, nađem prijatelja kako sjedi i čita Ljubavnike i luđake i zapažam da je već pročitao više od dvije trećine knjige. Kaže mi da se, osim što je išao predati svoje stvari, nikamo nije micao, da je cijelo vrijeme čitao i da ga knjiga nevjerojatno interesira. On autoricu hvali do neba i u zvijezde kuje te kaže da mu je teško vjerovati, da u današnjoj Americi ima takvih žena i da bi on bio presretan da se je u životu namjerio na jednu koja bi i djelomice imala Julijine vrline i kvalitete. Zato meni preporuča da, unatoč svemu trebam biti sretan da imam takvu ženu i da bih njene stope trebao ljubiti. Ja sam na to s podsmijehom dodao, da se slažem da Julie zaslužuje mnoge pohvale, ali da on, ipak, pretjeruje i da ljubljenje stopa zaboravi, jer ne samo da to nije moj stil, nego je Julie dosta posebna i komplicirana osoba, koja bi, vjerojatno, stopoljubca brzo pregazila i odletjela. On se je nato od srca nasmijao pa smo, nakon kratkoga i općenitoga razgovora o ženama, promijenili temu.

Godine 1977. savezni je zatvor u Atlanti držao skoro dvije i pol tisuće okorjelih robijaša i bio svojevrsna džungla sa stotinjak raznih bandi i grupacija. Kao što svaka ptica svomu jatu leti, zatvorske su skupine formirane uglavnom po rasnoj, etničkoj i zavičajnoj pripadnosti, a strah i potreba čuvanja vlastitih leđa jamči privrženost i lojalnost članova grupe. Baš onda kad sam ja boravio u Atlanti, za nepunu godinu dana, među zatvorenicima je bilo sedamnaest ubojstava i mnogo više ranjavanja, te je sredinom 1978. godine o tome vođena istraga u Kongresu, a Time magazin je na naslovnoj stranici donio sliku ulaza u zatvor s natpisom – Atlantska kaznionica je klaonica. Stjecajem vrlo čudnih okolnosti možda bih i ja tada u Atlanti zaglavio, da mi nije pomogao ovaj stari ratnik s kojim upravo razgovaram.

Naime, nepuna dva tjedna nakon što sam stigao u Atlantu, jednoga mi je jutra, još dok sam spavao, netko u glavu zadao teški udarac željeznom cijevi. Na moju sreću, udarac me nije onesvijestio. Još iz ležećega položaja napadača sam instinktivno udario nogom u trbuh i munjetom se brzinom našao na nogama. Pred sobom sam vidio dvojicu crnaca s noževima i trećega na vratima ćelije. Ni dan danas mi nije jasno, što se u tomu trenutku dogodilo i zašto su se crnci uplašili i pobjegli. Glava mi je krvarila pa sam otišao u zatvorsku bolnicu, gdje mi je liječnički pomoćnik s nekoliko konaca zašio ranu. Rekao sam mu da mi je pri dizanju utega nekakva poluga pala na glavu. Kad sam isti odgovor dao zatvoreniku, koji je ribao bolnički hodnik, on me dobroćudno pogleda i reče: “Meni slobodno možeš reći istinu, a možda ti je i pomoć potrebna”.

Ispričao sam mu što mi se dogodilo dodajući da sam Hrvat i da sam tek prije desetak dana stigao, da nikoga ne poznam i da se s nikim nisam niti pririječio te da mi je vrlo zagonetno tko me je i zašto napao. Kad sam na njegovo pitanje, da li sam ja taj vođa hrvatskih zračnih gusara, odgovorio potvrdno, on nastavi: “Nedavno je u lokalnim novinama bio članak o tebi, da si stigao u Atlantu, da si desničar i rasist, i da su tvoji Hrvati bili fašisti i Hitlerovi saveznici. Možda se tu kriju uzroci napada na te. Bilo kako mu drago, bojim se da to ne će na tomu stati. Tražit će te oni i njihova grupa, jer se vjerojatno sada plaše da ćeš ih prepoznati i pripremiti protunapad. Gvožđe se kuje dok je vruće. Tebi treba dobar nož, a ja u dvorištu imam dva noža, velika kao bajunete. Pođi sa mnom pa ćemo se najprije naoružati. Ništa ne brini, ja sam u Vietnamu dugo bio u specijalnim jedinicama i navikao sam na borbu noževima. Nakon što ih iskopamo, ja ću otići u nekoliko blokova i raspitati se, jer poznajem i neke vođe crnačkih grupa, a ti u međuvremenu budi na oprezu i spreman na obranu. Ako te tko napadne, nemoj se ni trenutka ustručavati potegnuti nož, a vjeruj mi, kad ugledaju tvoju sablju, razbježat će se i mnogo hrabriji od onih koji su te jutros napali.”

Nakon dva duga sata vrati se moj novi prijatelj i veli mi: “Pronašao sam da su te napali regruti jedne nove chicaške grupe koja nastoji dobiti reputaciju ljevičarskih revolucionara, a veliki publicitet o otmici i članak u atlantskim novinama dao im je ideju da će likvidacijom ekstremnoga desničara i neprijatelja, kod svoje organizacije zaslužiti dobre činove. Vođa grupe zaklinje mi se da on za napad nije znao niti ga je odobrio. Možda govori istinu, jer grupa je tek nedavno formirana i vjerojatno ima unutarnjih borba za prestiž. Priznao je da sada zna koji su te napali, ali da ih ne će odati, nego se želi tebi osobno ispričati i tražiti izmirenje. U tu će svrhu on s jednim prijateljem za sat vremena doći ovamo u dvorište. Na tebi je da odlučiš što ćeš učiniti, a ja ću ti, bez obzira na tvoju odluku, biti pri ruci, i u me se možeš pouzdati.”

Od dvojice crnaca koji su došli na pomirenje jednoga sam nekoliko puta susreo u velikim ćelijama newyorške sudnice i on mi je sada vrlo uvjerljivo govorio koliko žali da se to meni dogodilo. Zaklinjao se da su moji napadači samovoljno donijeli odluku i da će za to biti kažnjeni, te da mu je vrlo drago da ih je uhvatila panika pa su pobjegli. Nakon što smo se izmirili i rukovali, moj ih novi prijatelj upozori: “Vi nešto o meni već znate, a možete se još raspitati, ali vam mogu reći da je ovo vaš sretan dan, jer je ovaj moj stari i dragi prijatelj pristao na pomirbu, a ako se njemu išta više dogodi, vas ćete dvojica za to biti odgovorni.”

I evo, nakon toliko godina, ne mogu izdržati a da ga ne upitam, da li su one dvije bajunete još uvijek na onomu starom skrovištu, i velim mu da se nikada ne zna i da mene moj put može opet odvesti u Atlantu. On se nasmije i kaže da je prije svog otpuštanja jednom prijatelju pokazao sklonište te da ne zna da li su još tamo. Kažem mu da mi je iskustvo onog davnoga i tegobnoga dana dosta pomoglo kad sam se kasnijih godina našao u sličnim tjesnacima, i da sam odkako postadoh veteran i ja osobno zaštitio dosta mladih i neiskusnih robijaša, a u nekoliko slučajeva spasio ljude od sigurne smrti. Nato on nastavi, gotovo u jednomu dahu:

“Da, danas je ovdje povirivalo desetak zatvorenika raspitujući se za te i pitajući me što radim u tvojoj ćeliji, a iz kratkih razgovora s par njih zaključio sam da imaš dobru i veliku reputaciju. Nego, reci ti meni, da li još uvijek čitaš dobre knjige, i da li i sada podučavaš američke hedoniste o vrijednosti i smislu žrtve i o svrhi života, te zašto su osobne patnje i stradanja jedini izvori duhovnoga pročišćenja i vlastitih spoznaja. Kako danas gledaš na svoju tezu, po kojoj je tragedija današnjega materijalističkog svijeta u tomu što prevladava sasvim krivo uvjerenje – da veće udobnosti i ugodnosti čovjeku automatski donose bolji i sretniji život pa je opća opsjednutost, da se po svaku cijenu izbjegne osobna bol i vlastita žrtva, urodila tako infantilnom sebičnošću i tolikom pokvarenošću. Moram ti reći da sam se, kroz sve protekle godine počesto sjećao naših maratonskih dijaloga o životu, politici i povijesti, a kao što vidiš, nisam zaboravio stožerne misli tvoje filozofije života. Također sam se sjećao tvojih predviđanja, kad su se događale promjene u Rodeziji i Južnoj Africi, kada se ujedinjavala Njemačka, raspadali se Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija. Vidim da bi se i podijeljena Koreja i Irska uskoro mogle ujediniti, da se diljem svijeta otvaraju nove fronte i formiraju kojekakvi savezi, da Kinezi na široka vrata ulaze na pozornicu svijeta... Ali sam, ipak, najvećom pozornošću pratio raspad Jugoslavije i ostvarenje tvoga sna o Hrvatskoj Državi i zamišljao si – kolikim tek uzbuđenjem ti doživljavaš ispunjenje tvojih nada i potvrđenje tvoje vjere u borbenost i duhovnu snagu Hrvata. Volio bih znati, da li je nakon postignutoga cilja nastala duhovna stagnacija i čuti kako danas gledaš na sve to, i kako to da te hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti iz zatvora.”

Kad je on završio, ja sam otprilike ovako nastavio: Kao što je tebi dobro poznato, ja bih o tim i sličnim temama mogao danima govoriti, a s obzirom da imamo samo nekoliko sati, pokušat ću tvoju znatiželju makar djelomice zadovoljiti. Hvala ti na komplimentima, i drago mi je da se ti još uvijek tako živo sjećaš naših dugih razgovora, pa čak i mojih specifičnih uvjerenja i predviđanja, ali moram nadodati da su i moja sjećanja na naša druženja i razgovore tako svježa kao da smo se jučer rastali. Mislim da je tome glavni razlog, što u svim kasnijim godinama nisam susreo ni jednoga zatvorenika koji bi me intelektualno stimulirao kao što si to ti znao činiti, mada sam tu i tamo nailazio na neke dosta obrazovane i nadarene pojedince i s njima se jedno vrijeme družio.

Da, još uvijek čitam kvalitetne knjige i to me spašava, jer bih, vjerojatno, već davno izludio, da nisam stalno imao izobilje vrlo dobrih knjiga, koje su mi pravile društvo i intelektualno me stimulirale. Dobro zapažaš da je stanje vrlo nestabilno i da širom svijeta rastu napetosti, da Kina afirmira svoje mjesto u svijetu, ali su ne samo velike opasnosti da brod velesvjetske plutokracije uskoro potoni, nego i da on sa sobom u provaliju povuče čitavi svijet, jer će, po svemu sudeći, današnji moćnici rađe sve zapaliti nego izgubiti monopol nad svjetskom ekonomijom i politikom.

Što se tiče rata za oslobođenje moje domovine, Hrvati su zaista zadivili sve one koji su im imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošću, borbenošću i duhovnom snagom nadmašili i sva moja očekivanja. Međutim, kad svjetskim moćnicima i međunarodnim spletkarima nije uspjelo spriječiti rađanje Hrvatske, oni su sve učinili da joj produže porođajne muke, i nastavljaju na njezin put podbacivati svakakve klipove. Jer, glavni je cilj današnjih mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelomu svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih u jednu globalnu farmu. Vizije i ovih novih Marxa i Lenjina podrazumijevaju brisanje svih etničkih i kulturnih razlika i uništenje nacionalnih država, a njihov je strateški cilj, da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se vlastita domovina. Zapravo takve tendencije već pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a naročito su jake u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje izvrgava ruglu i napada, i svim sredstvima vode rat za uništenje narodnoga duha.

Tim svjetskim plutokratima u tome, nažalost, pomažu iskorijenjene i kupljene intelektualne prostitutke i kojekakva egocentrična piskarala, kojima njihova pokvarenost i sljepoća onemogućavaju spoznati – da svako ljudsko biće jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan čovjek. Vjerojatno je na to mislio američki predsjednik Herbert Hoover (1929.-1933.) kad je, još prije više od 70 godina, upozoravao Amerikance i svijet govoreći: “Današnji intelektualci pokušavaju nacionalizam žigosati kao grijeh protiv čovječanstva. Oni nas pokušavaju uvjeriti da i sama riječ nacionalizam znači zločin, kojega se trebamo sramiti. Ali oni ne znaju da duh nacionalizma stanuje u ljudskom srcu i ne vide da se on rađa u tajanstvenim dubinama ljudske duše. Da izrasta u snažni zahtjev čovjeka da bude slobodan, slobodan od tuđinskoga gospodarenja i svakoga tutorstva, dakle da bude svoj na svome i da sam upravlja svojom sudbinom.” Zar nije simptomatično da je baš za vrijeme Hooverova mandata američko gospodarstvo bačeno na koljena i tako on izbačen iz Bijele kuće. (Iste su sprege 30 godina kasnije ubile J. F. Kennedya.) Ipak je ohrabrujuće što u zadnjih nekoliko godina o tim ključnim problemima otvoreno govori i piše sve više intelektualaca i oživljava nadu da će se i ta moderna babilonska kula srušiti, a megalomanski planovi o globalnoj farmi izjaloviti.

Dakle, ako si dobro razumio ovo što sam ti već rekao, možeš lako zaključiti zašto me hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti iz zatvora. Moje osobno razočaranje i frustracije, što sam ih u zadnjih 7-8 godina proživio, nemoguće je riječima opisati. Da bi se shvatilo, to se mora osobno iskusiti. Mogu ti samo reći da sam ovaj pasji život na robiji mnogo lakše podnosio dok Hrvati nisu imali svoju državu, jer sam prije ipak bio nekakav živi simbol hrvatske borbe, pa je i moja žrtva imala smisao i nekakvu vrijednost. Postignućem cilja moja je misija završena, dok je moje zatočeništvo, ne samo izgubilo simboliku, nego sam se osjetio nekako suvišnim i nezgodnim teretom.

Unatoč činjenici da je i sam sudac koji mi je izrekao kaznu još davno i u više navrata zagovarao da me se oslobodi, i unatoč tolikim molbama hrvatskih vlasti i Hrvata diljem svijeta – da me ili oslobode ili premjeste u hrvatski zatvor, moje daljnje robijanje u Americi shvatljivo je samo onima koji imaju u vidu ranije spomenute tendencije. Imam dojam da me neki utjecajni američki špekulanti smatraju nepodkupljivim fanatikom, i čini mi se da će se potruditi da živ ne iziđem iz zatvora, iako bih po zakonu trebao biti pušten na slobodu. Zato sam se još prije pet godina bio odlučio na štrajk glađu, i tako htio završiti ovu moju tragikomediju, jer od moga života nije mnogo ni ostalo, a takva je smrt puno bolja od ovoga polaganog umiranja na rate. Međutim, tu sam odluku odgodio zbog nekoliko razloga. Jedan je u tome što sam za mnoge Hrvate postao nekakva živa legenda pa ih, s tako laganim izlazom, nisam htio iznevjeriti i razočarati. Drugi je razlog u tome što me, unatoč svim mizerijama moga života, vrlo zanima kakav će biti rasplet te velike svjetske drame. O ostalim razlozima zasada ne želim govoriti. Eto, to toliko o meni i mojim viđenjima, a sada mi reci još ponešto o sebi i u što si potrošio vrijeme odkako smo se rastali. Dok sam govorio on me je vrlo pozorno i napeto slušao, a sada me nekako zabrinuto pogleda i staloženim glasom otpoče:

“Kao što znaš, ja sam od prošlih 25 godina njih 22 proveo u zatvoru i manje više, kao i ti, podnosio ovaj pasji život. Istina, pročitao sam puno dobrih knjiga, a u zadnje se vrijeme dosta i Bogu molio i sa svojom vlastitom dušom vodio mnoge tužne razgovore. Mislim da sam ti pripovijedao da sam kao novorođenče adaptiran i da nikad nisam pronašao moje biološke roditelje. Oni drugi, koji su me odgojili, umrli su za moje prve ture u zatvoru. Kad sam otpušten iz Atlante, otišao sam na njihov grob, pomolio se i na svemu im zahvalio. Tada sam se, također, dobro isplakao, ne za njima, nego za svojim izgubljenim djetinjstvom, i zato što sam se s mojih 48 godina našao tako sam da je bilo potpuno svejedno u kojem ću pravcu krenuti, jer nigdje nitko nije na me čekao. U tri godine na slobodi tri sam puta s tri različite žene pokušavao saviti svoje vlasito gnijezdo, živjeti životom kojega danas smatraju normalnim. Nažalost, nisam se namjerio na pravu ženu i mislim da je to uveliko pridonijelo da sam opet dospio u zatvor. Onaj prvi dio mog života ti je poznat, jer sam ti o mojim ratnim godinama u Vietnamu dosta pripovijedao. O poginulim, ranjenim i osakaćenim suborcima i o tome kako su nas na povratku dočekivali naši sugrađani, da bi nas popljuvali. Tada sam se počeo zanimati za politiku i povijest, a kad sam uvidio zašto i za koga sam se borio, to je značilo kraj moje vojne karijere. Istina, vlada mi je omogućila dobru stipendiju za školovanje i par godina sam bio na fakultetu, ali se nisam mogao uklopiti. Tako sam postao buntovnik bez cilja i završio u Atlanti, gdje smo se i susreli. Evo nas, nakon četvrt stoljeća, opet zajedno, a ja sutra odlazim na moje zadnje putovanje. Ipak, vrlo mi je drago da iza sebe imam nešto dobrih i časnih čina na koje sam ponosan. Također sam sretan da nemam onih drugih kojih bih se morao stidjeti i sramiti pa ću mirno i čiste savjesti umrijeti. Molim te, nemoj me tako tužno gledati, i ne žali nad mojom sudbinom, jer to ne mogu podnijeti, ne od tebe koji si me jednom davno podučavao o onom tajanstvenom i vječnom vraćanju istoga, i o drugim tajnama života i smrti.”

Ostatak večeri proveli smo razlažući o prirodi čovjeka i sudbini svijeta. Kad je on govorio o čudesnom tehnološkom napredku, ja sam uzvratio – da sam nedavno negdje čitao o tome – kako moderni čovjek ima sva moguća pomagala da bi bolje čuo, a ipak je gluh; gluh na vapaj onih koji pate, gluh za pjesnika i filozofa, gluh za kišu i vjetar, gluh za buku oceana, gluh za tišinu noći, gluh za Boga. On je nato nadodao kako mu se čini, da bi u svakom stoljeću dragi Bog morao žrtvovati svog sina da bi njegova mučenička smrt uvijek nanovo budila empatiju u ljudskim srcima i imaginaciju u njihovim mozgovima, i tako ljudima omogućila da spase svoje duše, i da, također, na ovome svijetu žive boljim i sretnijim životom. Ja sam se nad tom njegovom idejom ozbiljno zamislio i dodao: Za nas smrtnike vječno će biti nedokučivi tajanstveni putovi Božji, ali nam ostaje vjera da Bog čovjeka ne će zaboraviti, niti će ovaj svijet prepustiti đavlu. Dakle, blago onima koji svakodnevno i u svim stvarima vide prst Božji, jer njima njihova vjera daje nadu bez koje nema budućnosti, a bez budućnosti ni prošlost ni sadašnjost nemaju nikakva smisla. Čim izgubi vjeru, čovjek gubi i nadu i smisao svoga života, a smisao njegova života na ovome svijetu je baš ono što čovjeka čini čovjekom. Zato, kad izgubi svrhu svoga postojanja, čovjek prestaje biti čovjekom i postaje obični racionalni dvonožac, živinče bez srca i bez savjesti, arogantni egocentrik, opsjednut svim vrstama megalomanije, i sklon svim porocima i pokvarenostima. Zatim sam naglasio da se upravo tu kriju uzroci današnjega apsurdnog stanja, u kojemu međunarodni spletkari, špekulanti i supergangsteri nastupaju pod kojekakvim dobrotvornim zastavama i slove kao najveći svjetski filantropi. Nato on dodade da je, možda, još veća ironija, da država koja je prvak u ubojstvima, dječijim pobačajima, rastavama normalnih brakova, narkomaniji, kriminalu, silovanjima, bolesnoj sebičnosti i absurdnom bogaćenju, dekadenciji i unutarnjoj truleži, da ta i takva država ima obraza cijelomu svijetu dijeliti lekcije o moralnim načelima i ljudskim pravima.

Dok smo tako o tim i sličnim temama razgovarali vrijeme nam je vrlo brzo proletjelo, i u 10 sati stražari su najavili da se svi zatvorenici vrate u svoje ćelije na brojenje i ključanje. Rastali smo se bez zagrljaja i bez ijedne riječi. On je samo vojnički podigao ruku, a ja sam mu isto tako uzvratio, i on je, odlučnim i sigurnim korakom, nestao. Kad sam se idućega jutra probudio, na podu kod vrata ćelije našao sam Julijinu knjigu i u njoj list papira na kojemu je pisalo:

“Dragi prijatelju, sada je skoro jedan sat po ponoći i evo sam upravo do kraja pročitao Ljubavnike i luđake. Iako će, vjerojatno, za dva-tri sata doći po me, moram ti napisati ovo kratko pismo. Ne stidim se priznati da su mi pri čitanju na dosta mjesta oči zasuzile. Knjiga je ne samo živ i umjetnički prikaz stvarnih životnih zbivanja, nego i vrlo iskrena ispovijest jednog velikog srca i svjedočanstvo prave i velike vjernosti, zaista dirljiva balada ljubavi i svojevrsna oda prijateljstvu. Blago onima koji na ovom svijetu pronađu sebi srodnu dušu, jer samo tako nastane ona tajanstvena veza, koju nikakve zemaljske sile ne mogu raskinuti niti ikakve fizičke udaljenosti mogu utrnuti vatru koja se raspali u njihovim srcima, onoga časa kad se njihove duše prepoznaju. Sada potpuno razumijem zašto je, uz tebe, tvoja Julie bila spremna na sve, i zašto još uvijek na te čeka. Naime, nakon što sam pročitao Ljubavnike i luđake, postalo mi je jasno, da ste se vas dvoje, kroz tolike usamljene i hladne godine, uvijek nanovo uspijevali ogrijati na onoj u staromu Beču davno zapaljenoj vatri, a što god su vas jače udarali okrutni vjetrovi, ta je se čudesna vatra još više rasplamsavala i bolje vas grijala.

Razmišljajući o svemu tome došao sam do uvjerenja, da ni naši susreti i razgovori nisu tek puke slučajnosti, i na tome se iskreno Bogu zahvaljujem. Jer, baš onda kad smo bili najjadniji i najusamljeniji, Božja je Providnost omogućila naše susrete, da jedan drugomu pomognemo i jedan drugoga utješimo. Vjeruj mi, koliko god je naš susret u Atlanti tebi pomogao da izbjegneš neke opasne zamke i da, kao stranac i bez ikoga svoga, preživiš onu krvavu džunglu, bila je to gotovo sitnica kada se usporedi s onim koliko meni znači naš jučerašnji razgovor. Jer on je uveliko rasteretio moje tužno srce, i dao mi takav unutarnji mir, da ga ni moja skora smrt ne će moći poremetiti. Koliko god je kome važno kako dugo će živjeti i što će u životu postići, za čovjeka bi moralo biti mnogo važnije – ne izgubiti svoju čast i umrijeti čiste savjesti.

Svaki na svoj način nas smo dvojica idealistički buntovnici u sasvim materijaliziranomu svijetu, pa se nije čuditi da su toliki nemili vjetrovi nosali naše životne lađe. Kroz duge i bolne usamljenosti ipak smo dosta naučili, a kroz vlasite patnje i stradanja upoznali smo pravu prirodu čovjeka i izopačenost svijeta, ali također spoznali čari prirode i ljepotu života, i usudili se igrati sa strahotama olujnih valova, čak i onda kad su prijetili da će nas progutati. Tada smo stvarno i najintenzivnije živjeli pa nemamo razloga kukati. Uz ovaj moj zadnji Zbogom, želim ti reći još samo to, da će, i nakon što potone moj brod, moja duša za te Bogu moliti, da te čuva i da ti pošalje dobre vjetrove, koji će tvoj brod odnijeti u sretnu luku, tvojoj vjernoj Juliji i tvojoj čarobnoj domovini.

To ti od srca želi tvoj stari prijatelj, koji će umrijeti kao Stoik, iako je dugo živio kao Epikurijanac.”

Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice, nadam se da mi ne ćete zamjeriti što sam iskoristio priliku i kroz moje se ovogodišnje pozdravno pismo javno zahvalio jednom starom prijatelju, koji mi je pomogao u nevolji. Želeći sve to što bolje predočiti, previše sam oduljio i vjerojatno mnogima prešao u dosadu, pa ih molim da mi oproste. Ipak, prije nego završim moram vam napisati makar nekoliko riječi o ovom jedinstvenom banketu, kojim me, evo već šestu godinu, tako širokogrudno častite.

Zanimljivo je da su me, i s istočne i sa zapadne obale Amerike, neki moji stari i bliski prijatelji nedavno pitali – što mislim o ideji da se, slično kao kod vas u Vancouveru, i u njihovim zajednicama organizira banket, jer se, navodno, u zadnje vrijeme sve više ljudi za to zanima i o tome se kod njih raspituje. Iako me je duboko u srce ganulo – to da me, unatoč svim promjenama i tolikim godinama, Hrvati ni u tim zajednicama nisu zaboravili, ipak nisam bio oduševljen idejom dodatnih banketa te sam to prijateljima otvoreno i rekao. Naglasio sam da bi moja robija trebala biti već pri kraju i pokušao im objasniti, da je tradicionalni banket, kojega meni u čast priređuju Hrvati Vancouvera, već prerastao okvir uobičajene moralne i materijalne potpore, kakve su svojevremeno za svoje borce i stradalnike obićavali organizirati hrvatski rodoljubi diljem svijeta. Nadam se da su moji prijatelji to shvatili i razumjeli me.

Naime, meni su i ova moja pozdravna pisma postala svojevrsna umna i duhovna terapija. Jer kao što pustinjske oaze ožive i osvježe žedne i iscrpljene putnike, tako i vaši banketi okrijepe moje malaksale snage i bodre me da izdržim i da ne klonem. A sama činjenica, da su svake godine na banketu jedni te isti uzvanici, ukazuje na to, da je i u vas, dragi prijatelji, uz osjećaj dužnosti da pokažete svoju pažnju na moju žrtvu, također, narastao osjećaj potrebe – da se na tomu jedinstvenu ručku zajedno okupite da biste, sjećajući se rodoljubnih aktivnosti iz davnih godina, evocirali uspomene o tužnom odlasku iz zavičaja i tegobnomu privikavanju na život u hladnoj tuđini.

Evo nam se i ova godina primakla kraju, i Božić je već na pragu. Slaveći još jedan Božić u tuđini, dragi moji prijatelji, želim vam da se tih svetih dana sjetite onih davnih i mnogo radosnijih Božića u vašim dragim i dalekim zavičajima, gdje su jabuke i naranče jače mirisale, orasi i kolači bolje prijali, a domaća rakija i rujno vino srce bolje grijali, kad su se badnjaci palili i staro crkveno zvono narodu najavljivalo ponoćku i radost Spasiteljeva porođenja.

Čestit Božić i sretnu Novu 2004. godinu želi vam vaš

Zvonko Bušić

P.S. Odlučio sam ovo pismo prevesti na engleski i zamoliti jednog pouzdana robijaša, koji uskoro putuje u Springfield, da ga uruči mome prijatelju.

                   Copyright @2003 - 2005 Hrvati AMAC forum.

JULIENNE EDEN BUSIC` 


JULIENNE EDEN BUSIC: LJUBAVNICI I LUDJACI

Lovers and Madmen :

Zaplet romana Ljubavnici i ludaci pokrece snaga ljubavi i moc politike. Julienne Schultz, mlada Amerikanka za boravka u Becu, zaljubljuje se u svoga buduceg supruga, studenta i hrvatskog disidenta Zvonka Busica. Uslijedit ce dogadaji koji ce promijeniti i njezin i njegov zivot. Pokusaji ubojstva, pritisci UDBE, bijegovi iz zemlje u zemlju, zivot u uvjetima prisilnog siromastva. Ljubav ce ih napokon dovesti do najvece zrtve: dozivotne kazne za otmicu americkog zrakoplova.
Julienne Busic odsluzila je trinaest godina zatvora i uvjetno je pustena godine 1989. U tom je razdoblju napisala ove memoare

Svi su se putnici sretno vratili u Ameriku. No, sjenu na cijelu akciju bacio je nemili incident u kojem je poginuo jedan newyorski policajac pri pokusaju demontaze eksplozivne naprave, koju su otmicari, kao znak upozorenja da misle ozbiljno, bili ostavili u pretincu za prtljagu newyorske zeljeznicke postaje.

"Hrvatski glas", 22.9.1976., str.1 i  3 

Dr. Juraj Krnjeviæ:

Senzacionalne vijesti velikih evropskih novina i radio-postaja o Hrvatskoj i Titu

Sve europske novine i radio postaje veæ dva dana donose vrlo važne i senzacionalne vijesti o Hrvatima i Hrvatskoj i istovremeno slabo pišu o Titu.

Tito je dugo uživao dobar glas u zapadnom svijetu. Ali baš sada ne samo, da je slabo ispao na konferenciji nesvrstanih u Aziji u gradu Kolumbu, nego se uz sve to ovih dana osramotio, kada je poruèio predsjedniku Francuske, da ne doðe u posjet Beogradu slijedeæega tjedna, koji je posjet bio davno prije dogovoren, jer da se po lijeènièkom savjetu Tito mora odmarati, a strani novinari su u Jugoslaviji vidjeli, da se okolo vozika, šeæe s rumunjskim ministrom predsjednikom. Odmah su zapadne novine javile, da je to politièka bolest, i da njegovo ponašanje zapravo znaèi uvredu za francuskoga predsjednika republike, koji je važna liènost u meðunarodnom životu.

Sluèaj je htio, da su u isto vrijeme èetvorica Hrvata i jedna Amerikanka (supruga Z. Bušiæa) iz New Yorka ušli u amerièki avion, što je imao letjeti iz New Yorka za Chicago, uzeli u svoje ruke vodstvo aviona i odredili da putem Chicaga leti u Kanadu u grad Montreal i odande preko Nove Fundlandije i otoka Islanda odleti u Europu u London i konaèno u Paris.

Takovo uzimanje aviona se posljednjih godina prilièno uobièajilo u meðunarodnom životu. Zove se na engleski "Hijacking" (hrvatski izgovoreno: hajðekin). Svaki takav politièki senzacionalni dogaðaj prvoga reda. Njime se služe politièki nezadovoljnici, koji sebi inaèe ne mogu pomoæi, koji su spremni i svoj život žrtvovati, da bi svratili pažnju svijeta na svoj politièki problem. Redovito se kod toga služe vatrenim oružjem i bombama. Takove borbe ne prolaze bez žrtava. Takovih je sluèajeva bilo u Americi a najviše ih se dogaða u arapskim zemljama. Da bi se tomu stalo na put, mnoge su države izradile naroèite mjere, kako da se onemoguæi unošenje oružja i bombi u avione i sprijeèi preuzimanje aviona i njihova upotreba za postizavanje politièkih ciljeva tim naèinom. Èak se govori da bi Ujedinjeni Narodi imali donijeti neke meðunarodne odredbe, koje bi sve narode vezale, da se ne služe hijackingom odnosno, da ga onemoguæuju.

  Meðu ostalim državama, koje su odluène u pobijanju hijackinga, su Velika Britanije i Francuska. Kada je došao glas u Europu o nakani newyorških Hrvata, koji su uzeli u svoje ruke amerièki avion, što je letio iz New Yorka u Chicago, i najavili, da na njem kane letjeti i u London, u Velikoj Britaniji su na najglavnijim aerodromima izvršene najsavjesnije pripreme, da se daljnje letenje ovoga aviona onemoguæi i pokaže svima i svakomu, da je hijacking bezuspješan i može škoditi samo onima, koji ga poduzimaju. Pripreme su obavljene i u Parizu, iako Paris nije ni bio spominjan. Meðutim su oni samo preletjeli preko Londona i spustili se tek na jednom aerodromu u Parizu.

 O samom lijetu londonski je radio svakoga sata donosio vijesti, a današnje velike londonske novine izvješæuju o tom veæ na prvoj stranici svoga lista. Isto je tako bilo i sa francuskim novinama i francuskim radio postajama.

 Hrvati u avionu ponašali su se vrlo pametno i stekli su mnogo simpatija za sebe i za današnju hrvatsku narodnu borbu i u Londonu i u Parizu. Izjave njihove, dok su ovamo letjeli i koje su odmah zraènim putom ovamo prenesene nisu sadr-žavale nikakova ratoborne pretjeranosti. Sve su se njihove izjave svodile na to, da su oni borci za Slobodnu Hrvatsku, da je Hrvatska izložena teškim progonima i gospodarski izrabljivana, da je slobodni svijet slabo ili nikako obaviješten o tim nepravdama i da zato oni smatraju svojom dužnošæu svratiti pozornost slobod-noga svijeta na nepravde, koje Hrvatska i hrvatski narod trpe. Osim toga bacili su i letke, pisane u tom smislu, i nad sredinom Londona i nad sredinom Pariza.

 Ništa od toga nije neprijateljski primljeno. Èak je radio London u subotu poslijepodne donio nepristran komentar.

  U Parizu su mudro tražili da bi razgovarali s amerièkim ambasadorom. Stigli su onamo u subotu pred veèer. On je došao oko ponoæi i s njime su uredili ono, što im je bilo najvažnije, naime, da petere amerièke velike novine štampaju njihovu u istinu dugu izjavu o hrvatskom problemu. Amerièka je to vlada odobrila i izjava je osvanula, kako je dogovoreno.

  Vrhunac se njihova pametnoga rada pokazao, kada su se u nedjelju u jutro predali francuskim vlastima, i kada se ustanovilo, da oni uopæe nisu imali nikakvo-ga ubojnoga oružja. To je njima i onomu, što su cijelo vrijeme naglašavali još sa-mo poveæalo ugled. Oni su prvi hijackeri, koji se za uspijeh svoga nastojanja nisu poslužili oružjem nego su se ponijeli kao mirotvorci, kako se cijeli hrvatski narod ponaša u cijeloj svojoj borbi za slobodu, samostalnost, èovjeènost i socijalnu prav-du. Po tome smo mi danas jaèi od svakoga našega narodnoga neprijatelja. Svima našim neprijateljima je krivo, ja to vidim, što su se ovi naši junaci ovako ljudski ponijeli i uspjeli vodeæi se naèelima neumrloga Stjepana Radiæa, i što nisu prolili nièije krvi ni u Londonu ni u Parizu. Meni je drago što nisam uzalud pisao svoga èlanka: "Smiju li amerièki Hrvati dopustiti bez protesta" (Hrvatski Glas 4.8.1976.).

 Uzeto ovakovo ponašanje njihovo, s ponašanjem Titovim prema francuskom predsjedniku, ovi dani znaèe veliki napredak današnje narodne borbe za slobodu i samostalnostl uz pristanak slobodniga svijeta.

  London, dne 12. rujna 1976.

   Dr. Juraj Krnjeviæ